aktivizam, ljudska prava, anti-kapitalizam
Svijet bez granica
Blog
ponedjeljak, listopad 31, 2016
Jedino su SAD 1982. i 1983. glasovale protiv deklaracije kojom se pravo na obrazovanje, rad, zdravstvenu skrb, pravilnu prehranu i nacionalni razvoj uvrštavaju u ljudska prava. Kao što vidimo, ni nakon 30 godina službena američka stajališta se nisu smekšala. 1996. Sjedinjene su Države na Sovjetskom sastanku na vrhu o hrani (World Food Summit) održanom pod pokroviteljstvom UN-a, usprotivile zaključku sastanka kojim se priznaje 'pravo svakog čovjeka da ima stalnu i hranjivu prehranu'. SAD je ustrajao na tome da ne prizna 'pravo na hranu'. Za ljude u zemljama u razvoju ta su prava - za koja je svjetska zajednica željela da postanu globalna norma - dio njihove obrane od tiranije, korupcije i nepravde što ih u njihovim zemljama provode strane agenture i korporacije iz SAD-a. Imajući u vidu kontekst i povijest zemalja trećeg svijeta, postavljanje tih načela kao prava, otvara raspravu o naslijeđenim nepravdama koje i dalje stvaraju nejednakosti, siromaštvo i nedostatak jednakih prilika za sve: ali to je i mogućnost za promjene. Washington se, naprotiv zauzimao samo za jedno: slobodnu trgovinu.



Ako je Amerika svijet, onda joj ne trebaju svjetske institucije koje bi vodile vanjsku i ekonomsku politiku. Općenito, Ameriku ne zanimaju tijela kao što su program UN-a za razvoj (UNDP), Međunarodna organizacija za prosvjetu, znanost i kulturu (UNESCO) i Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR). Jedina institucija nad kojom SAD ima potpunu kontrolu je Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Doista, postoji mišljenje da je WTO glavni instrument za održavanje američkog 'neoimperijalizma'.

Da bi ostale hipersila i da bi se održavao tehnološki hiperimperijalizam, SAD su odabrale WTO i Međunarodnu monetarni fond (MMF) te Svjetsku banku (World Bank). Prvo, WTO, MMF i Svjetska banka su najnetransparentnije i najnedemokratskije svjetske institucije. Zbog tajnovitosti koja okružuje njihov proces odlučivanja, idealna su tijela da se neugodan svijet drži na pristojnoj udaljenosti. Drugo, ove su institucije najdjelotvornije za provedbu mehanizama u zemljama u razvoju: WTO prijetnjom mjerama o izvozu njihove robe, MMF uvjetuje načine kreditiranja i provodi ih nemilosrdno, a to sve osjetimo na primjeru Hrvatske koja sve probleme koje ima, ima upravo zbog ovih mjera. Stoga, zatvaranje očiju pred činjenicom da nam izvor svih zala maše pred očima svuda oko nas, naprosto je krajnje naivno.

SAD koristi takve mehanizme kako bi držao na uzdi zemlje u razvoju, poput Hrvatske, i poticao razvoj svojih multinacionalnih kompanija, uklonio im prepreke i dao im pozitivan utjecaj. Nevolje najsiromašnijih izravan su nusproizvod sebičnosti bogatijih.

SAD gomila svoje bogatstvo svijeta pomoću osam tipova manipulacije:

1. SAD domaći rast financira ušteđevinom ostatka svijeta. Otkako je napušten zlatni standard, SAD ima koristi od toga jer ima najjaču valutu, i to znači da stječe prihod od slobodnog novca, iliti od izdavanja dolara za gotovinsko plaćanje diljem svijeta. Zarađuje na tome što ima pravo odrediti kamatne stope domaćim, a ne prema svjetskim stopama. Jedna katastrofalna posljedica toga pokazala se na početku monetarističke ere Reagana i Thatcherove, kada su Sjedinjene Države povećale kamatne stope do nebesa, što je ubrzalo financijsku propast Meksika i započelo dužničku krizu, koja je najteže pogodila siromaše zemlje. Tada su se mnoge zemlje uhvatile u dužničku zamku i stradale, primjerice Argentina. Kada zemlje poput Argentine zapadnu u dug, stradavaju zbog odljeva kapitala. Dužnička zamka je također i prijeko potrebna jednadžba za uništavanje malih farmera diljem američkog kontinenta. Poticali su ih da posude jeftin novac koji će potom uložiti u 'razvoj, novu opremu, sjemenje, itd. ali koliko god novca posudili ili modernizirali proizvodnju, ne mogu se natjecati s velikim igračima koji veličinom i resursima kontroliraju i proizvodnju i tržište. Tako teret duga raste, a zemlje - kao i američki mali farmeri - na kraju plaćaju kamate više nego što su mogli zamisliti, ili su dužni, bez obzira na to koliko radili.

2. Više od dvije trećine svjetske populacije nema demokratsku kontrolu nad vlastitom ekonomskom sudbinom jer im to pravo osporava SAD. Veći dio svijeta ne može utjecati na odluke MMF-a i nema dovoljno moći da pokrene pozitivne promjene u WTO-u. To znači da se kreditima MMF-a otvara put stranom vlasništvu i dominaciji nad gospodarstvom, osobito u proizvodnji i financijama.

3. SAD 'liberalizaciju trgovine' tumači kao jednosmjeran proces kao otvaranje vrata američkim multinacionalnim kampanjama i biznisu. Proces liberalizacije trgovine, te uklanjanja ili smanjivanja prepreka za međunarodno trgovanje robom i uslugama postoji od 1980. Zemlje u razvoju morale su znatno promijeniti planove za prehrambenu industriju i poljodjelstvo te otvoriti tržište za uvoz jeftine hrane, a istodobno smanjiti i ograničiti potporu vlastitim proizvođačima. Time seljaci, koji ne mogu konkurirati ostaju bez posla i uništava se domaća, lokalna poljoprivreda.

4. SAD zagovara ekonomske slobode koji zapravo uistinu uništava ekonomsku slobodu siromašnih naroda. Zbog toga su zemlje u razvoju prikliještene: s jedne strane omogućavaju svojim tehnološkim nadmoćnim tvrtkama slobodan ulaz na svjetsko tržište, a s druge strane onemogućile su napore zemalja u razvoju da povećaju proizvodnju i izvoz te im zatvorile pristup na američko tržište. To je ono što je poznato kao ekonomija slobodnoga tržišta.

5. SAD sustavno podriva napore najslabije razvijenih zemalja da se uhvate u koštac s siromaštvom i prehrane svoje stanovništvo. Amerika je nametnula goleme carine na važne poljodjelske proizvode kao što su riža, šećer i kava. Na kikiriki je, na primjer, carina veća od 100%. Zbog takvih trgovinskih ograničenja najsiromašnije zemlje svijeta gube zapanjujućih 2,5 milijarde dolara deviznog priljeva na godinu. Ukupan učinak je ravan katastrofi. Na Haitiju, na primjer, liberalizacija tržišta riže i potom nagli porast subvencioniranog uvoza iz SAD-a nisu samo uništili domaću proizvodnju riže i ugrozili egzistenciju mnogih farmera, nego je time dovedena u pitanje i nacionalna opskrba hranom. Zbog dampinga američkih proizvoda, s cijenama nižim od troškova proizvodnje, uništena je egzistencija ionako ugrožena stanovništva koje živi u nezamislivoj bijedi u mnogim zemljama.



6. SAD vara najnerazvijenije zemlje i povećava njihov siromaštvo. Razmotrimo, na primjer, kako je prijedlogom zakona za razvoj Afrike (Africa Growth and Opportunity Act, AGOA), koji je potpisom ozakonio predsjednik George W. Bush u listopadu 2001., prevarene afričke zemlje. AGOA je trebao omogućiti afričkim gospodarstvima da sa svojim proizvodima, bez carina i uvoznih kvota, uđu u američko tržište u zamjenu za davanje određenih koncesija američkim tvrtkama. No, što zapravo dobivaju Afričke zemlje? Američka vlada dopušta pristup tržištu samo onoj robi za koju misli da neće imati negativne posljedice za američke proizvođače. Prema tome, kava, šećer, i ostali proizvodi od kojih bi afričko gospodarstvo itekako imalo koristi, nisu time obuhvaćena. Tim sporazumom na američko tržište mogu ući afričke tkanine i odjeća bez carina i kvota, ali, zapravo, ući će samo proizvodi od tkanina i prediva proizvedenih u Americi. Postoji strogo ograničenje za tekstilne proizvode od materijala proizvedenih u afričkim zemljama ili drugdje. Time što se za sve proizvode moraju koristiti američke sirovine, uništava se domaća proizvodnja i proizvodnja sirovina u afričkim zemljama. Osim toga, uvoz američkih sirovina za proizvodnju tekstila u Africi je skup, uračunavši prijevoz i ostale prateće troškove, pa naposljetku afrički tekstilni proizvodi namijenjeni izvozu u SAD nisu konkurentni.

Ono što AGOA traži od afričkih zemalja jest sljedeće: 1. da uklone prepreke za svu američku trgovinu i ulaganja, da se prema američkim tvrtkama odnose jednako kao i prema afričkim, da zaštite američko intelektualno vlasništvo prema međunarodnim standardima, 2.) da nastave proces privatizacije, ukinu državne subvencije i kontrolu cijena, 3) da zajamče radne uvjete prema međunarodnim standardima i odrede donju dobnu granicu za rad djece, 4) da se ne petljaju ni u bilo kakve aktivnosti kojima se ugrožava sigurnost SAD-a i vanjskopolitički interesi. Takvi su sporazumi uvelike odgovorni za povećanje apsolutnog siromaštva u Africi u protekla dva desetljeća.

7. SAD sustavno su radile na spuštanju cijena robe u svijetu u razvoju: suzbijanje inflacije trebao bi biti jedan od ključnih uspjeha američkog gospodarstva u proteklih deset godina. Kod mnogih proizvoda, kao što su kava, čaj, kikiriki, prevelika ponuda izazvana poticajima ili dugovima, vodi ka manjem ukupnom dohotku, dok izvoz iza kojega stoji WTO i MMF uzrokuje strukturnu preveliku ponudu. Ukratko, ne postoji takav kartel proizvođača izvoznika, osim naftnih, koji bi mogli uspostaviti ravnotežu između ponude i potražnje. Kada su se karteli pojavili, uništili su ih američki interesi, kao što je to bilo u slučaju neuspjela kartela za banane 1970-tih kada su, prema uzoru OPEC, zemlje proizvođači banana u Srednjoj i Južnoj Americi pomislili da one mogu učiniti to isto. Na nesreću, banane nisu nafta pa ih ne možete ostaviti u zemlji i tako smanjiti ponudu - one se pokvare - ali, bez obzira na to, glavni razlog propasti kartela bila je djelotvornost američkih tvrtki.

8. Kao da to sve nije dovoljno, SAD još i nameće svakodnevno jednostrane prisilne ekonomske mjere, inače poznate kao sankcije. Tijekom proteklih 80 godina takve su sankcije bile nametnute raznim zemljama 120 puta. Od toga su 104 nametnute nakon drugog svjetskog rata. Samo 1998. Amerika je sankcionirala 75 zemalja, ili 52% čovječanstva.

Te manipulacije globalnom ekonomijom su na dobrobit američkih potrošača. Kada Amerikanci promatraju svijet, vide siromaštvo i nerazvijenost koji se ne žele promijeniti. Oni vjeruju, a to im stalno govore političari i mediji, da je Amerika najvelikodušnija zemlja na svijetu. Zemlja slobode, zemlja demokracije i ljudskih prava.



Ako je Amerika svijet, onda i svjetski resursi pripadaju Americi. Više od polovice svih svjetskih roba i usluga pripadaju Americi. Američki narod troši više od 10 milijardi dolara na godinu samo na hranu za kućne ljubimce - to je 4 milijarde dolara više od ukupnog iznosa za osnovne zdravstvene potrebe i prehranu svakog čovjeka na zemlji. Izdanci na kozmetiku u Americi iznose 8 milijardi dolara, za 2 milijarde dolara više od ukupnog godišnjeg iznosa potrebnog za osnovno školstvo diljem svijeta. Tri najbogatija Amerikanca imaju prihode veće od ukupnog iznosa bruto domaćeg proizvoda u 48% najmanje razvijenih zemalja.

Još nismo izašli iz nabrajanja potresnih podataka. Šokantne činjenice nam govore da se i dan danas američke biotehnološke korporacije, istraživači i špekulanti bave pronalaženjem načina kako da prisvoje drevno znanje i mudrost starosjedilačkih naroda. Tehnike, postupci i znanje tih naroda razvijalo se tisućama godina. Oni su odabrali i križali biljke, krotili divlje životinje, otkrili biljne lijekove. Dok su znanja nastala u SAD-u i Europi zakonom zaštićena, tradicionalna znanja pak nisu zaštićena. To je tako, naravno, zbog sporazuma WTO-a o trgovanju intelektualnim vlasništvom u kojemu nema posebne odredbe o zaštiti tradicionalnog i starosjedilačkog znanja temeljenog na znanju i rukovanju samoniklim biljem ili sličnim proizvodima. Stoga američke multinacionalne kompanije, agrobiznis i biotehnološke tvrtke mogu nekažnjeno prisvajati znanja i pristupke.

Biljke kojima su se tradicionalno koristili starosjedilački narodi sada su postale predmetom grabežljiva prisvajanja prava na intelektualno vlasništvo. Počelo je s biljkom nim, koja nam može poslužiti za primjer. Nim se u Indiji rabi za pripravu raznih ljekova protiv bolesti kao što su čir, dijabetes, problemi s kožom i zatvorom, ali služi i kao djelotvoran insekticid protiv skakavaca, larve komaraca i žohara. Godine 1985. pesticidni ekstrakt iz nima nazvan 'Margosan – 0' patentirao je američki trgovac drvima i onda ga prodao multinacionalnoj kemijskoj korporaciji M.g: Grace and Co. Lavina je krenula. od 1985. do 1995. odobreno je više od 37 patenata u Europi i SAD-u za uporabu i proizvodnju proizvoda od nima, čak i paste za zube. Tako je ono što je bilo slobodno i svima dostupno (računa se da samo u Indiji ima 14 milijuna stabala nima), ono što ljudi u južnoj Aziji stoljećima gajili i rabili, postalo je vlasništvom američke multinacionalne korporacije. Nakon nima ista je sudbina pogodila i ayabuascau i quinoau iz Južne Amerike, kavu s pacifičkih otoka i gorku tikvu s Filipina i Tajlanda. Prije su ih rabili starosjedioci, a sada si pravo na vlasništvo nad njima prisvaja američki biznis.

Takvim pljačkaškim ponašanjem ne samo da su ljudi lišeni onoga što im s pravom pripada, nego ono ima i pogubne posljedice za njihovu budućnost i budućnost cijeloga svijeta.

Vezani postovi: Američki hiperimperijalizam - dostava demokracije (link)

izvori i preporuke:

Knjiga: Zašto ljudi mrze Ameriku? (link)



Knjiga: Hegemonija ili opstanak (link)




Rise of the History's biggest Empire




Ukoliko me želite kontaktirati, ili primati´mail obavjest´svaki puta kada objavim novi post, pišite na duh_vremena (et) yahoo (.) com

duh-vremena @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, rujan 27, 2016

U javnom mnijenju mnogih zemalja, pogotovo u Europi, smatra se da oni koji govore ili djeluju protiv američkih interesa, ili kulture, ili svjetonazora, u stvari djeluju protiv dobrobiti i sigurnosti cijeloga svijeta. Zapravo, takvo odsustvo kritičke svijesti prema politici SAD-a najveća je opasnost za dobrobit i sigurnost istoga svijeta. 

Konstantna potreba imperije (carstva) za kolonijama u kojima su ljudi prisiljeni da budu podanici dovodi do Imperijalizma. Ono je  dominacija metropola koje pokušavaju osvojiti tržište i nametnuti svoju vlast nekoj udaljenoj zemlji. Tako je kompletan današnji svijet preslika, iliti produžetak američkog društva. U takvom svijetu su, uglavnom, pojedinci i zajednice voljni prigrliti američku kulturu i vrijednosti, smatrajući to kao nešto poželjno, što se podrazumijeva kao dobrohotnost. Zanimljivo je što je ta ista Amerika zapravo nasilna hiper-sila. Doista, Amerika je vojno intervenirala u drugim zemljama, slali su svoje postrojbe u daleke zemlje kao što su Kina, Koreja, Vijetnam i Indonezija, i u one bliže kući, kao što su Kostarika, Gvatemala i Grenada. Kada bi ljudi uistinu shvatili stvarnu moć ovog imperija, te načina na koji je isti došao do te moći, daleko od toga da bi isti uživao toliko strahopoštovanje. Ovakav stav o Americi u javnom mnijenju je produkt ne znanja, dezinformacija i manipulacije putem medija i školstva koje filtrira i iskrivljuje povijesne činjenice umatajući sjećanja na krvave američke pohode u svjetlucavi celofan na bijelo crvene prugice. Ovo je vladavina globalne hiper-sile - Amerike. 





Nasilne intervencije

Pred nama je mnoštvo primjera gdje imperij političkim malverzacijama svrgava vlade drugih zemalja namećući nedemokratske diktatore. To je način funkcioniranja nasilne ekspanzije američke politike na zemlje koje isključivo američka vlada smatra 'nepodobnima' i 'divljima'. Tako je u Čileu 1973. SAD svrgnuo demokratski izabranu vladu Salvadorea Allendrea i postavio desničarskog vojnog diktatora generala Augusta Pinochera. Allende nije bio neki novonastali borac: on je već dugo sudjelovao u čileanskom političkom životu. Ne samo što je Alende bio ubijen, nego su tisuće njegovih pristaša ljevičara zarobljene, mučene i ubijene - među njima i američki građani - uz prešutni pristanak i potvrdu američke vlade.

Bila je zatim tu i Nikaragva, u kojoj je 1980-tih SAD vodio ogorčeni rat protiv ljevičarskih sindikalista. U razdoblju kraćem od tri četvrtine stoljeća, pokrenuto je dvanaest vojnih intervencija u Nikaragvi da bi se svrgnula Liberalna stranka. Jedan od vođa bio je Augusto Cesar Sandino. Sandinovi liberali bili su prema SAD-u, 'zadojeni boljševičkim idejama'. Kao što se to kasnije ustvrdilo, vlada SAD-a je nastavila financirati i podupirati kontraše usprkos rezolucijama Kongresa, i to kanalima narko-mafije. Podržavali su i ojačavali kontraše (poznate po zastrašivanju, ubijanju i mučenju nedužnih Nikaragvanaca), zato što su, kažu, sandinisit kao 'boljševici' bili protivnici demokracije. Ipak u veljači 1990. 'nedemokratski' sandinisti bili poraženi na nacionalnim izborima u Nikaragvi i sišli s vlasti.

U listopadu 1983. SAD je izveo invaziju na mali otok Grenadu: i tako redom. Sjedinjene su Države nekoliko puta zaredom, vojno i tajnim akcijama, intervenirale u gotovo svim zemljama Južne Amerike: Boliviji, Brazilu, Kolumbiji, Kubi, Dominiki, Ekvadoru, El Salvadoru, Gvatemali, Haitiju, Hondurasu, Jamajci, Meksiku, Panami, Peruu, Surinamu i Urugvaju. Te su intervencije, navodno, bile obrana 'demokracije', ljudskih prava i slobode. Ali, nekako je, eto, uvijek završilo tako da bi Amerika dobila tržišta tih zemalja. Tim intervencijama potporu su dobili ili su na vlast došli neki najpoznatiji kršitelji upravo te iste demokracije, ljudskih prava i slobode. Jamstvo za životne interese SAD-a plaćali su obični, nedužni građani tih zemalja koje su ubijali, zatvarali, mučili i zatim ih ostavili da i dalje žive u ne-liberalnim ekonomskim odnosima naslijeđenima od španjolskog kolonijalizma, koji održavaju neopisivu bijedu i sva zla što potječu iz nepostojanja jednakih šansi za sve.



Odmah nakon 11.9. Zoltan Grossman, američki mirovni aktivist i redovni suradnik radikalnog magazina Counterpunch, objavio je popis 'Stoljeće vojnih intervencija SAD-a, od Ranjenog Koljena do Afganistana', koji je sastavljen na temelju Kongresnog arhiva i Istraživačkog odsjela Kongresne knjižnice. Grossman navodi 134 intervencije, velike i male, globalne i domaće, u razdoblju od 111 godina, od 1980. do 2001. Iz ovog popisa se vidi da je do kraja 2. svjetskog rata SAD izvodio prosječno 1,15 intervencija na godinu. To se povećalo na 1,29 u doba Hladnog rata. Nakon pada Berlinskog zida intervencije su se povećale na dvije na godinu. Kako se širi američki hiperimperijalizam, tako se povećava i broj intervencija koje štite američke 'interese'.

Meta američkih intervencija bila je prvo istočna Azija (Koreja, Vijetnam, Indonezija, ali i Iran). Bile su to krajnje nasilne intervencije. Druga je intervencija bila istočna Europa (uključujući i Sovjetski Savez), ali zbog prisutnosti suparničke supersile, nije bilo otvorenog nasilja. Treća faza je bila u Južnoj Americi, a počela je u Kubi i zahvatila gotovo cijeli kontinent. Nasilje je imalo i mikrodimenzije i makrodimenzije, ali ipak nije bilo žestoko kao u istočnoj Aziji. U četvrtoj se fazi na meti našla zapadna Azija, od Palestine i Irana, preko Libije i Libanona/Sirije, pa Iraka 1990-tih, a početkom 21. stoljeća i Afganistana. Tako su se intervencije kretale od konfucijsko budističkih društava do kršćansko-pravoslavnih i kršćansko-katoličkih kultura, naposljetku, do islamske civilizacije.

popis Zoltana Grossmana 'Sto godina vojnih intervencija SAD-a, od Ranjenog koljena do Afganistana':

  1. Južna Dakota, 1890 (-?) - Trupe: masakrirano 300 indijanaca plemena Lakota kod Wounded Knee (Ranjenog koljena).
  2. Argentina, 1890. trupe: zaštita interesa Buenos Airesa.
  3. Čile, 1891., trupe: sukob marinaca s nacionalističkim pobunjenicima.
  4. Haiti, 1891., trupe: ugušen ustanak crnačkih radnika protiv američkog uzimanja otoka Navassa.
  5. Idaho, 1892., trupe: vojska guši štrajk u rudniku srebra.
  6. Havaji, 1893., mornarica, trupe: zbačeno nezavisno kraljevstvo, aneksija.
  7. Chicago, 1894., trupe: slomljen štrajk željezničara, 34 ubijena.
  8. Nikaragva, 1894., trope: jednomjesečna okupacija Buefieldsa.
  9. Kina, 1894. - 1895., trupe, mornarica: marinci sudjeluju u Kinesko - japanskom ratu.
  10. Koreja, 1894. -  1896., trupe: marinci u Seulu za vrijeme rata.
  11. Panama, 1895., trupe: mornarica, marinci se iskrcavaju na kolumbijsko područje.
  12. Nikaragva, 1896., trupe: marinci se iskrcavaju na luci Corinto.
  13. Kina, 1898. - 1900., trupe: strane vojske slomile bokserski ustanak.
  14. Filipini, 1989. - 1910.? mornarica, trupe: preoteli španjolskoj, ubijeno 600 000 Filipinaca.
  15. Kuba, 1898. - 1902. ? mornarica, trupe: preoteli je španjolskoj, SAD na Kubi još ima mornaričku bazu.
  16. Puerto Rico, 1898., mornarica, trupe: oteli ga španjolskoj, okupacija još traje.
  17. Guam, 1898., mornarica, trupe: oteli ga Španjolskoj, još uvijek služi kao baza.
  18. Minnesota, 1898., trupe: vojska porazila Indijance plemena Chippewa kod jezera Leech.
  19. Nikaragva, 1898., trupe: marinci se iskrcali u luku San Juan del Sur.
  20. Samoa, 1899 ? trupe: bitka za prijestolje.
  21. Nikaragva, 1899., trupe: marinci se iskrcali u luci Bluefields.
  22. Idaho 1899. - 1901., trupe: vojska zauzela rudarsko područje Coeur d'Alene.
  23. Oklahoma, 1901., trupe: vojska porazila indijance plemena Creek.
  24. Panama, 1901. - 1914., mornarica, trupe: odcjepljenje od Kolumbije 1903., aneksija zone Panamskog kanala.
  25. Honduras, 1903. trupe: marinci interveniraju u revoluciji.
  26. Dominikanska republika, 1903. - 1904., trupe: zaštita američkih interesa u revoluciji.
  27. Koreja, 1904. - 1905., trupe: marinci sudjeluju u rusko-japanskom ratu.
  28. Kuba, 1906. - 1909., trupe: marinci se iskrcali tijekom demokratskih izbora.
  29. Nikaragva, 1907., trupe: uspostavljen protektorat 'dolarske diplomacije'.
  30. Honduras, 1907., trupe: marinci se iskrcali u vrijeme rata s Nikaragvom.
  31. Panama, 1908., trupe: marinci intervenirali u izbornoj utrci.
  32. Nikaragva, 1910., trupe: marinci se iskrcali u Bluefieldsu i Corintu.
  33. Hundras, 1911., trupe: zaštita američkih interesa u građanskome ratu.
  34. Kina, 1911. - 1941., mornarica, trupe: neprekidna okupacija s povremenim pobunama.
  35. Kuba, 1912., trupe: zaštita američkih interesa u Havani.
  36. Panama, 1912., trupe: marinci se iskrcali tijekom žestokih izbora.
  37. Honduras, 1912., trupe: marinci štite američke ekonomske interese.
  38. Nikaragva, 1912. - 1933., trupe: bombardiranje, 20-godišnja okupacija, borba s gerilcima.
  39. Meksiko, 1913., mornarica: amerikanci evakuirali za vrijeme revolucije.
  40. Dominikanska republika, 1914., mornarica: borba s pobunjenicima za Santo Domingo.
  41. Colorado, 1914., trupe: vojska slomila štrajk rudara.
  42. Meksiko, 1914. - 1918., mornarica, trupe: niz intervencija protiv nacionalista.
  43. Haiti, 1914. - 1934., trupe, bombardiranje: 19-godišnja okupacija nakon pobuna.
  44. Dominikanska republika, 1916. - 1924., trupe: pod okupacijom marinaca osam godina.
  45. Kuba, 1917. - 1933., trupe: vojna okupacija, ekonomski protektorat.
  46. Prvi svjetski rat, 1917., 18 mornarica, trupe: potapanje brodova, borba protiv Njemačke.
  47. Rusija, 1918. - 1922., mornarica, trupe: pet iskrcavanja za borbu protiv boljševika.
  48. Panama, 1918. - 1920., trupe: 'policia u službi' za vrijeme nemira nakon izbora.
  49. Jugoslavija, 1919., trupe: marinci intervenirali na strani italije protiv Srba u Dalmaciji.
  50. Honduras, 1919., trupe: marinci se iskrcali za vrijeme izborne kampanje.
  51. Gvatemala, 1920., trupe: dvotjedna intervencija protiv unionista.
  52. Zapadna Virginia, 1920. - 1921., trupe: bombardiranje, vojska intervenirala protiv sindikata.
  53. Turska, 1922.,  trupe: borba s nacionalistima u Samirni.
  54. Kina, 1922., - 1927., mornarica, trupe: intervenirali za vrijeme nacionalističke pobune.
  55. Honduras, 1924., - 1925., trupe: iskrcavanja za vrijeme izbornog sukobljavanja.
  56. Panama, 1925., trupe: marinci ugušili opći štrajk.
  57. Kina, 1927. - 1934., trupe: marinci razmješteni po cijeloj zemlji.
  58. El Salvador, 1932., mornarica: poslani ratni brodovi za vrijeme ustanka Faribunda Martija.
  59. Washington DC, 1932., trupe: vojska zaustavila prosvjed za prava veterana Prvog svjetskog rata.
  60. Drugi svjetski rat, 1941. - 1945., mornarica, trupe: bombardiranje, nuklearno oružje, trogodišnja borba protiv Sila osovine,
  61. Hiroshima i Nagasaki, 1945., masovna uporaba nuklearnog oružja protiv civila.
  62. Detroit, 1943., trupe: vojska ugušila ustanak crnaca.
  63. Iran, 1946., nuklearna prijetnja: sovjetskim trupama naređeno da napuste sjever.
  64. Jugoslavija, 1946., mornarica: odgovorila na rušenje američkog zrakoplova.
  65. Urugvaj, 1947., nuklearna prijetnja: upotrjebljeni bombarderi za demonstraciju sile.
  66. Grčka, 1947. - 1949., zapovijedanje operacijom: SAD daje upute krajnjoj desnici u građanskome ratu.
  67. Kina, 1948. - 49., trupe: marinci evakuirali Amerikance uoči pobjede komunista.
  68. Njemačka, 1948., nuklearna prijetnja: zrakoplovi s nuklearnim oružjem čuvaju berlinski zračni prostor.
  69. Filipini, 1948. - 1954., zapovjedanje operacijom: CIA rukovodi ratom protiv Huk ustanka
  70. Poerto Rico, 1950., zapovijedanje operacijom, ugušen ustanak nezavisnost u Ponceu.
  71. Koreja, 1950. - 1954., trupe, mornarica: bombardiranje, nuklearna prijetnja: borba SAD-a i Južne Koreje protiv Kine i Sjeverne Koreje došla u pat-poziciju; prijetnja atomskom bombom 1950., a protiv Kine 1953. SAD još ima ondje baze.
  72. Iran, 1953., zapovijedanje operacijom: CIA izbacila demokraciju
  73. Vijetnam, 1954., nuklearna prijetnja: Francuskoj ponuđeno uporabi A-bombe
  74. Gvatemala, 1954., - zapovijedanje operacijom, bombardiranje, nuklearna prijetnja: CIA rukovodi napadom izgnanika nakon što je nova vlast nacionalizirala zemljište američke kompanije, bombarderi stacionirani u Nikaragvi
  75. Egipat, 1956., nuklearna prijetnja, trupe: sovjetima rečeno da se ne miješaju u Suesku krizu; marinci evakuirali strance
  76. Libanon, 1958., trupe, marinci okupirali protiv pobunjenika
  77. Irak, 1958., nuklearna prijetnja: upozorenja Iraku zbog invazije na Kuvajt
  78. Kina, 1958., nuklearna prijetnja: Kina upozorena da se ne kreće na Tajvan
  79. Panama, 1958., trupe: prosvjedi zbog zastave prerastaju u sukob
  80. Vijetnam, 1960. - 1975., - trupe, marinci, bombardiranje, nuklearna prijetnja: borba protiv ustanka u Južnom Vijetnamu i protiv Sjevernog Vijetnama; milijuni civila ubijenih u najdužem američkom ratu, prijetnje atomskom bombom 1968. - 1969.
  81. Kuba, 1961., zapovjedanje operacijiom, CIA rukovodi neuspjelim napadom izgnanika
  82. Njemačka, 1961., nuklearna prijetnja: uzbuna u doba krize zbog berlinskog zida
  83. Kuba, 1962., nuklearna prijetnja: pomorska blokada za vrijeme krize zbog projektila; prijetilo je izbijanje rata sa SSSR-om
  84. Laos, 1962., zapovijedanje operacijom: gomilanje vojske u vrijeme gerilskog rata
  85. Panama, 1964., trupe: ubijeni panamci koji su tražili da Kanal bude panamski
  86. Indonezija, 1965., zapovijedanje operacijom: milijun ubijenih u državnom udaru koji je pomogla CIA
  87. Dominikanska republika, 1965. - 1966., trupe, bombardiranje: marinci se iskrcali za vrijeme izborne kampanje
  88. Gvatemala, 1966. - 1967., - zapovijedanje operacijom: zelene beretke intervenirale protiv pobunjenika
  89. Detroit, 1967., trupe: vojska se bori protiv crnaca, 43 ubijena
  90. Sjedinjene Američke Države, 1968., trupe: nakon ubojstva M.K.Kinga 21 000 vojnika raspoređeno po gradovima
  91. Kambodža, 1969. -1975., bombardiranje, trupe, mornarica: više od 2 milijuna poginulih u deset godina bombardiranja, gladi i političkog kaosa
  92. Oman, 1970., zapovijedanje operacijom: SAD rukovodi napadom iranske mornarice
  93. Laos, 1971. - 1973., zapovijedanje operacijom, bombardiranje: SAD rukovodi napadom Južnog Vijetnama, 'tepih bombardiranje' unutrašnjosti
  94. Južna dakota, 1973., zapovijedanje operacijom, vojska rukovodi operacijom kod 'Ranjenog koljena', koje su zauzeli indijanci plemena Lakota
  95. Bliski istok, 1973., nuklearna prijetnja: stanje pripravnosti u cijelom svijetu zbog rata na Bliskom istoku
  96. Čile, 1973., zapovijedanje operacijom: CIA podupire državni udar kojim je zbačen izabrani predsjednik, marksist
  97. Kambodža, 1975.,  trupe, bombardiranje, plin: zarobljen brod, 28 poginulih u padu helikoptera
  98. Angola, 1976.,  zapovijedanje operacijom: CIA pomaže pobunjenicima koje podupire južnoafrička republika
  99. Iran, 1980., trupe, nuklearna prijetnja, neuspjelo bombardiranje: diverzantski upad radi spašavanja talaca u američkoj ambasadi; 8 vojnika poginulo u padu helikoptera; Sovjeti upozoreni da se ne miješaju u revoluciju
  100. Libija, 1981., mornaričko zrakoplovstvo: dva libijska mlažnjaka oborena u manevrima
  101. El Salvador, 1981., - 1992., zapovijedanje operacijom, trupe: savjetnici kao pomoć u ratu protiv pobunjenika, vojnici nakratko angažirani u borbi za taoce
  102. Nikaragva, 1981. - 1990., zapovijedanje operacijom, mornarica: CIa rukovodi kontraškim napadom, u zaljevu postavlja mine protiv revolucionara
  103. Libanon, 1982. - 1984., mornarica, bombardiranje, trupe: marinci istjerali PLO i podupiru falagistre, mornarica bombardira i granatira muslimanske i sitijske položaje
  104. Honduras, 1983. - 1989., trupe: manevri da se pomogne pri podizanju baza blizu granice
  105. Grenada, 1983. - 1984., trupe, bombardiranje: invazija četiri godine nakon revolucije
  106. Iran, 1984., mlazni zrakoplovi: dva iranska mlažnjaka oborena nad Perzijskim zaljevom
  107. Libija, 1986.,  bombardiranje, mornarica: zračni napadi radi rušenja nacionalističke vladavine
  108. Bolivija, 1986., trupe: vojska sudjeluje u napadu na kokainsko područje
  109. Iran, 1987. - 1988., mornarica, bombardiranje: SAD u ratu intervenira na strani Iraka
  110. Libija, 1989., mornaričko zrakoplovstvo: oborena dva libijska mlažnjaka
  111. Djevičanski otoci, 1989., trupe: nakon orkana Huga, crnački nemiti u St. Croixu
  112. Filipini, 1989., mlazni zrakoplovi: zračna potpora vladi protiv državnog udara
  113. Panama, 1989. - 1990., trupe, bombardiranje: nacionalistička vlada svrgnuta uz pomoć 27 000 vojnika, vođe uhićeni, više od 2000 poginulih
  114. Liberija, 1990., trupe: stranci evakuirani tijekom građanskog rata
  115. Saudijska Arabija, 1990. - 1991., trupe, mlazni zrakoplovi: protu udar na Irak nakon invazije na Kuvajt, 540 000 vojnika razmješteno u Omamu, Kataru, Bahrainu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Izraelu
  116. Irak, 1990., bombardiranje, trupe, mornarica: blokada iračkih i jordanskih luka, zračni udari, više od 200 000 poginulih u invaziji na Irak i Kuvajt, zona zabrane leta nad kuvajtskim teritorijem na sjeveru i šijitkiom na jugu, iračka vojska pretrpjela velike gubitke,
  117. Kuvajt, 1991.,  mornarica, bombardiranje, trupe: kuvajtska kraljevska obitelj vraćena na prijestolje
  118. Los Angeles, 1992., trupe, vojska: mornarica angažirana za smirivanje pobune protiv policije
  119. Somalija, 1992. - 1994., trupe, mornarice, bombaridarnje: UN predvođen SAD-om okupirao zemlju za vrijeme građanskog rata, borba protiv jedne frakcije u Mogadishu
  120. Jugoslavija, 1992. - 1994., mornarica, pomorska blokada Srbije i Crne gore
  121. Bosna, 1993. - 1995., mlazni zrakoplovi, bombardiranje: nadzor zone zabrane leta u građanskome ratu, oboreni mlazni zrakoplovi, bombardirani Srbi
  122. Haiti, 1994. - 1996., trupe mornarica blokada protiv vojne vlade, vojska vraća predsjednika Aristidea na vlast tri godine nakon državnog udara
  123. Hrvatska, 1995., bombardiranje: napadnuta uzletišta krajiških Srba uoči hrvatske ofenzive
  124. Zair (Kongo) 1996. - 1997., trupe: marinci u izbjegličkim logorima ruandskih hutua, području gdje je počela kongoanska revolucija
  125. Liberija, 1997., trupe: vojnici pod paljbom evakuiraju strance
  126. Albanija, 1997., trupe: vojnici pod paljbom evakuirali strance
  127. Sudan, 1998., projektili: napad na farmaceutske pogone s izlikom da proizvodi teroristički nervni plin
  128. Afganistan, 1998., projektili: napad na bivše logore za obuku CIA-e kojima su se koristile islamističke fundamentalističke skupine optužene za napad na ambasade
  129. Irak, 1998., bombardiranje, projektili: četiri intenzivna zračna napada nakon što su inspektori za naoružanje optužili Irak da ne surađuju
  130. Jugoslavija, 1999., bombardiranje, projektili: teški zračni napadi NATO-a nakon što je Srbija odbila povući se s Kosova
  131. Jemen, 2000., mornarica: bombaški napad
  132. Makedonija, 2001., trupe: vojnici NATO-a smiruju i djelomično razoružavaju albanske pobunjenike
  133. SAD, 2001., mlazni zrakoplovi, mornarica, pripravnost zbog napada otetim zrakoplovom
  134. Afganistan, 2001., velika mobilizacija SAD-a uz napad na talibane i Bin Ladena
Ove nasilne intervencije nemaju cilj uspostavu mira i stabilnosti, već nametanje lažne demokracije, političkih diktatora, te divljeg neo-liberalizma nasuprot sustavima koje SAD smatra zastarjelima u divljim zemljama koje su iz njegove perspektive 'nepodobne i opasne'. Problem američkih nasilnih interakcije jest što svaka američka interakcija u sebi sadrži goleme nejednakosti u moći, bogatstvu, slobodama i mogućnostima. To je moguće pod krinkom nacionalizma, oblikovanog u nacionalnom karakteru Amerike koji određuje što je dobro a što loše, kako kod kuće, tako i u ostatku svijeta. Tako dolazimo do apsurda da su oni najgori učinci američke moći posljedica najdobronamjernijih akcija. Upravo zato SAD često ne smatra sebe odgovornim za neprijateljstvo drugih dijelova svijeta naspram njega. To još više otežava dobronamjernim Amerikancima da zamisle učinkovitu promjenu politike u svojoj zemlji.

Tome možemo zahvaliti i dubokoj američkoj opčinjenost samom sobom. Posredovanje medija i filma također određuje američku politiku, pa i ratove koje ona vodi jer, oni oblikuju javno mnijenje i uspijevaju regrutirati podčiniti umove tom 'globalnom nacionalnom interesu'. Amerika se nalazi u zatvorenom svijetu, oklopljena kulturom i ideologijom propagande i moći medija koji joj uskraćuju iskustva i ideje ostatka svijeta. Tako se povećava izoliranost, zaokupljenost samima sobom i neznanje, što je i jedan od najvećih problema kojeg svijet ima s Amerikom.



Sljedeći post: Američka manipulacija globalnom ekonomijom (link)

izvori i preporuke:

Knjiga: Zašto ljudi mrze Ameriku? (link)



Rise of the History's biggest Empire



 

 


Ukoliko me želite kontaktirati, ili primati´mail obavjest´svaki puta kada objavim novi post, pišite na duh_vremena (et) yahoo (.) com

duh-vremena @ 03:40 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 1, 2016
U Hrvatskoj danas živi oko 800 tisuća djece i mladih, dakle osoba mlađih od 18 godina, onog budućeg naraštaja koji će nositi teret vraćanja javnog duga i svako dijete već je sada zaduženo za 265 tisuća kuna. Svako to dijete morat će u budućnosti plaćati veće poreze i više svog novca davati državi, a manje ga trošiti na sebe, da bi se taj golemi javni dug mogao vratiti. Veliki vanjski dug smanjuje gospodarski rast jer umjesto akumulacije privatnog kapitala dolazi do akumulacije državnog duga. U trenutku prodaje državnih obveznica (čime se država zadužuje) štednja stanovništva se premješta u državne obveznice umjesto da se ulaže u kuće, dionice ili obveznice tvrtki. Tako javni dug opet djeluje na smanjenje proizvodnje, plaća i radnih mjesta. U svakom slučaju, kad ministar financija prodaje državne obveznice, to nije nekakva dosadna transakcija o kojoj u novinama čitaju samo ekonomski lumeni, već se to tiče svakog od nas, pa čak i djece, jer će se njihovim novcem te obveznice jednog dana isplaćivati. To je ujedno i cijena sistema predstavničke demokracije u kojem narod bira predstavnika buržujske klase koji potom donosi odluke u ime naroda koji je nesposoban da to čini sam. Kako je to moguće?



Državni dug RH se počeo stvarati za vrijeme Domovinskog rata prilikom dizanja golemih kredita od SAD-a i EU za kupovinu oružja za obranu od JNA koja je pak svoje oružje naslijedila iz deponije bivše države Jugoslavije. Pri završetku rata, uslijedili su troškovi za saniranje ratnih šteta i funkcioniranje državnih sustava. Tek s promjenom vlasti 2000. strani kapital postao je lako dostupan i vlada se počela ozbiljno zaduživati za velike infrastrukturne projekte poput gradnje autocesta. Političari su se tada igrali skrivača s javnim dugom koji je stvoren kroz proračun, ali ne i onim iz izvanproračunskih fondova, pa je novac uzimala iz proračuna Hrvatskih autocesta (HAC-a), Hrvatskih voda, itd. S vremenom je to postala uobičajena praksa, koju je do savršenstva razvio HDZ i Ivo Sanader.

U prvih deset godina neovisnosti, odnosno do 1999. godine, za vrijeme mandata HDZ-ovih premijera javni je dug dosegnuo 47 milijardi kuna. Od 2000. do 2003. godine, za mandata prvog SDP-ovog premijera Ivice Račana, javni je dug povećan za 34 milijarde kuna. Na kraju mandata Račanove Vlade javni je dug iznosio 81 milijardu kuna. Od 2004. godine do 2011., Ivo Sander i Jadranka Kosor (HDZ) Hrvatsku su zadužili još 75 milijardi kuna, pa je kraj mandata Vlada Jadranke Kosor dočekala sa 156 milijardi kuna javnog duga. Tijekom vladavine SDP-a kojeg je vodio Zoran Milanović dug je povećan za 57 milijardi kuna. Ukupno gledano, HDZ-ove vlade zadužile su Hrvatsku za 122 milijarde kuna (HDZ je vladao 17 godina), a SDP-ove za 91 milijardu kuna (SDP je vladao 6 godina). To bi nam reklo da bi SDP s dodatnim mandatima vladavine zadužio državu još toliko da se izjednače s HDZ-om.
Ljudi stoga izlaze na izbore i kroz 'demokraciju' glasaju na izborima za predstavnika buržujske klase (za parlament, skupštinu, razna vijeća) koji će odlučivati umjesto njih o njihovim životima te naizmjenično zaduživati građane. Izlaskom na izbore i glasajući za buržuje, davaju im se na raspolaganje sredstva preko praonice novca, zvane 'država', što dovodi do zaduživanja samih građana koji glasuju, te svih narednih generacija koje dolaze.

Država – praonica novca za buržuje

Usprkos tome što državu mnogi smatraju simbolom domoljublja, vjere i doma, ona zapravo ne predstavlja ništa od toga. od same početne ideje pa do dan danas, država služi isključivo svrsi: 1.) zaštiti privatnih interesa buržujske elite 2.) praonica novca za buržujsku elitu. Ovo sve funkcionira zapravo poprilično jednostavno: Na svaki kredit kojeg podižu buržuji na vlasti, odabrani od strane naroda, banke zadaju goleme kamate koje stvaraju dug kojeg zatim otplaćuje narod. Iste banke, koje su u privatnom vlasništvu stranih korporatista (uslijed privatizacije i raspodjele), dug koji država ima prema njima, naplaćuju građanima - putem ovrha! Primjerice, uzmimo da prosječni građanin danas ima (realnu) mizernu plaću od oko 2500 i 3500kn. U slučaju ne plaćanja jednog računa (za vodu, struju, plin, komunalije) u iznosu od (npr.) 200kn, njegov dug se povećava na 900kn, a zatim na 1100kn iz razloga jer su naplatne komunalije, voda, holdinga i struje velike firme koje imaju ugovore s odvjetnicima koji funkcioniraju kao ovršiteljska mafija. Svaki puta kada netko od građana ne plati svoj račun, odvjetnik šalje upozorenja i pokreće tužbeni postupak s time da automatski naplaćuje svoje troškove koji se nadodaju na početnu cijenu neplaćenog računa. Sljedeće što se događa jest da osoba s 2500kn plaće više nije u mogućnosti platiti svoj račun zbog zateznih kamata.



Razvijene zemlje Europske unije nisu dozvolile sistem ovršiteljske mafije jer imaju sređenu birokraciju pa su stoga troškovi njihovih ovrha svedeni na minimum. Ako neka obitelj treba dobiti opomenu zbog ne plaćanja računa ili se pokreće tužbeni postupak, to se čini automatizmom putem sa par listova koji iziđu iz kompjutora - bez troškova privatnih odvjetnika i njihovih grandiozno skupih usluga. U tranzicijskim zemljama, poput Hrvatske, u kojima korupcija diktira pravila, stvari su obrnute.
Stoga, svima bi trebalo biti jasno da pomračeni umovi i veleizdajnici koji stoje ispred HDZ-a i SDP-a nemaju apsolutnu nikakvu ulogu u ovoj igri osim da narod održavaju u neznanju, da održavaju status quo, te dužničko ropstvo građana. Jedni imaju lažne maske socijaldemokrata i liberala, dok se drugi krase lažnim domoljubljem i kršćanstvom upravljajući tako nižim strastima naroda kojemu su, uza sve ostalo, oduzeli pravo na besplatno obrazovanje, siguran dom i zaposlenje. Zaključak je da se svi politički programi kandidata na izborima 2016. svode na: održavanje postojeće monetarne ovisnosti.

Političke stranke i statusni simboli

Političke stranke su organizacije stvorene kako bi očuvale partikularne interese svojih članova – političara koji ih vode, te kako bi se isti ljudi na vlasti bogatili, te istovremeno održavali status quo. To vidimo na praktičnoj činjenici o tome koliko su HDZ i SDP zadužili građane.
Ako pogledamo povijest, u vrijeme kraljica i kraljeva je vladala ista situacija. Čak se niti golema statusna razlika nije promijenila. Tada se kraljevi i kraljice nikada nisu spuštali na razinu naroda, već je razlika između vladara, te između radničkog sloja bila nesaglediva. To se događa i danas. Političari koji sjede u saboru se ne miješaju s narodom. Oni uživaju posebne privilegije, izvan zakona, uz pomoć države. Ako se kreću među ljudima, to je isključivo za vrijeme pred izbornih kampanja, ili povodom bilo koje druge samopromocije, jer se aktivnosti svih političara svode isključivo na samopromociju. U svim ostalim situacijama buržuji se kreću u najskupljim automobilima uz jako osiguranje. Kada ljetuju, ljetuju na udaljenim jahtama ili u vilama na osiguranim imanjima. Buržuji na vlasti opstaju zahvaljujući sistemu parlamentarne demokracije (Parlamentarna demokracija je oblik predstavničke demokracije: isključivo izabrani predstavnici naroda predstavljaju narod). Parlamentarna demokracija se bazira na elitizmu i statusnoj ovisnosti. Država je aparat koji to sve omogućava.



Sirotinja i srednja radnička klasa uzastopno bira i glasa političke predstavnika na temelju toga koji je njihov status u društvu. To možda ne čine svjesno, ali statistike i činjenice govore da političari koji pobjeđuju jesu oni koji imaju najviše zakupljenog javnog prostora za samopromociju. Onaj političar koji ima više novca, moći će si priuštiti kvalitetniju političku kampanju pred izbore, više štandova na kojima će njegovi potrčci dijeliti letke i regrutirati bezumnu masu, te zakupiti što više medijskog prostora za sebe. Dakle, uz pomoć svog statusa i debljine bankovnog računa, političar ostvaruje promociju na konte koje dolaze izborni rezultati. U zemljama u kojima vlada neo-liberalni kapitalizam (sve bivše socijalističke zemlje: Poljska, Rumunjska, područje bivše Jugoslavije, itd.) je gotovo ne moguće da se dogodi da narod odabere onog političkog predstavnika koji ima niži statusni simbol od drugoga, tj. onoga tko ima manje novca. Takvo činjenično stanje opstaje zahvaljujući visokoj toleranciji na korupciju. Primjerice, u zemljama u kojima vlada praktična socijalna demokracija (Skandinavske zemlje) biranje političara se ne svodi isključivo na status, već i na praktičnost njihovog programa. Bitna razlika je i da takve zemlje imaju i više opcija nego što ih imaju neo-liberalne zemlje. Tako u skandinavskim zemljama osim konzervativaca i lijevih postoje stranke ekonomskog razvoja i zeleni. U neo liberalnim zemljama postoje konzervativci (HDZ), sindikalisti (SDP), a u onim više pro-američkim postoje i stranke nacional-kapitalizma poput Živog zida. Most i sve ostale stranke ideološki ionako već pripadaju spomenutom bloku HDZ-a ili SDP-a. Od svih opcija koje su se do sada ponudile u ovoj državi, svi oni su se grupirali na jednu od ovih ponuđenih strana, a niti jedna od tih strana ne zagovara potpuno uništenje ekonomskog sustava i građenje novog, samoodrživog sistema, jer tome ne služi parlamentarna demokracija. 

Čak i Živi zid, koji se uz protuhe glavnih stranačkih blokova čine najbliže onome što svaki građanin iskonski želi, hipnotički zagovara gospodarski razvoj, monetarni suverenitet i nacionalizaciju banaka. No, jedine prave promjene se mogu dogoditi rušenjem kompletnog kapitalizma, a to podrazumjeva rušenje kompletnog bankarskog sistema, svih vladi, pa i same države, jer su svi ovi elementi čvrsto povezani. Stoga se rješenje ne nalazi u političkim strankama, niti u parlamentarnoj demokraciji (izborima), već u sabotiranju i rušenju ovog zastarjelog sistema.

Korporacijsko - monopolistička kultura i sumrak Hrvatske

Hrvati vjeruju da je recesija u Hrvatskoj rezultat stjecaja okolnosti, te da sve veći broj nezaposlenosti uzrokuje svjetska kriza, a ne sistem parlamentarne demokracije. Hrvati misle da je problem beskućništva u Hrvatskoj produkt 'nekog tamo pijanca koji je imao raskalašeni život', te da to nije produkt države (ako uopće i misle o beskućništvu). Hrvati vjeruju kako su golemi propusti i blamaže političara u strankama koje favoriziraju, produkt nestašluka, pa svake godine praštaju i ponovno glasaju za iste. Hrvati zapravo vjeruju da je današnja korporacijsko - monopolistička kultura (ili njezina uljepšana slika kakva je reinterpretirana na televiziji u obliku infantilnih reklama koje navode na bjesomučnu potrošnju i glasanje za prividna politička lica) prirodna, dobra i neizbježna. Nasuprot tome, takva je kultura zapravo neprirodna, umjetna, bezumna i genocidna.
Umjesto da se političke opcije i sami političari duboko propitkuju, zaslijepljeni su zbunjujućim i ispraznim pojmovima demokracije, koju političari jako često koriste, a da pri tome ni sami ne znaju što znači ta riječ. Osim njih, u Hrvatskoj demokraciju često serviraju obrazovni djelatnici i masovni mediji dok je istovremeno, divlji, neoliberalni kapitalizam poput zraka posvuda oko nas i iznutra i izvana. Ne vidimo ga jer se ne pojavljuje često u medijima, a 'ono što nije u medijima i ono što nije na televiziji, to nije naša realnost'.

Obećanje za nova radna mjesta

Upravo u potrebi za radnim mjestima, političari obećavaju zaposlenja. No, u suštini, nemoguće je doći do novih radnih mjesta. Ona mjesta koja su propala, propala su jer ih je sažvakao neo-liberalni sistem i ona se nikada neće vratiti. To je nešto što buržuj na vlasti neće izgovoriti, jer time više ne bi imao materijala za nova obećanja. Pravo na rad, iliti pravo na otuđeni rad zapravo uopće nema smisla.
U plemenskoj društvenoj organizaciji ljudi su u svojim pravima bili jednaki i nitko nije imao veće ili manje pravo na hranu ili dom. Poglavice, šamani i vračevi služili su svojim sunarodnjacima. Kada su pojedinci došli na ideju ostvarivanja vlasti putem prisvajanja viška proizvoda za to im je trebala podrška šamana ili vrača koji će narodu objaviti da je ovaj poglavica «pomazanik bogova» kojem je vlast dana od strane bogova. Tako nastaju vladajuće klase koje su oslonac jedna drugoj (plemstvo i svećenstvo). Tada je moguće natjerati ljude da rade što god vi želite, da grade piramide, palače, i ostale «grandiozne» građevine koje predstavljaju «napredak» ljudskog društva od primitivne jednakosti ka razvijenoj podijeljenosti – eksploataciji / otuđenom radu.



Rad koji su robovi vršili za svog gospodara u robovlasništvu, kmetovi za svog vlastelina u feudalizmu, ili radnici za svog poslodavca u kapitalizmu u načelu se ne razlikuje – to je otuđeni rad, prisilan rad u korist nekoga drugoga. Ljudi inzistiraju na svom pravu na rad, što je i razumljivo jer u ovom robovlasničkom sistemu to jest jedini način da se preživi, jer se mora raditi kako bi se plaćalo skupe režije, porez i hrana (koja bi trebala biti besplatna). Uistinu, malo je različitosti u događajima danas, od onih koji su se zbili u prošlosti, kada su robovi preklinjali svoje robovlasnike da im plate za svoj rad, skrate radno vrijeme, daju besplatni topli obrok, naknade za prijevoz i nakon toga će oni pristati i dalje biti robovi. To su stvari koje su robovi zatražili 1.svibnja prije 100 i nešto godina. Isto se čini i danas, preklinju se robovlasnici da daju posao i plaće, kako bi se kupio automobil ili digao kredit za stan. Stvari se nisu previše mijenjale, osim što sve izgleda ˝prihvatljivije˝ i ˝moralnije˝.

Političarima nije interes stvoriti samoodrživi sistem, jer sistem ne može biti održiv uz političare i parlamentarnu demokraciju. Iako je zapošljavanje, povećanje standarda, povratak profita u javni sektor, obnavljanje gospodarstva ili zaštita prirodnih resursa nešto što često čujemo od političara za vrijeme njihovih besramno infantilnih kampanja, ono nije u njihovom interesu. Ušteda na ljudskoj snazi prioritet je neo-liberalizma i mnogo je isplativije ulagati u vojsku, oružje, te ulaganjima u privatne sektore i privatne banke. Sve dok postoji relativna kupovna moć, nema potrebe za bilo kakvih progresom u društvu. Financijske krize i uvođenje mjera štednje kao odgovora na nju započeli su rastakanjima socijalnih i radničkih prava od strane politike koju sprovodi država. Nikoga nije briga za to što vi nemate posao.

Alternativa – rješenje?

Po svemu sudeći, jedino kompletno rušenje postojećeg sistema, te zamjena s potpuno novim sistemom je prihvatljivo rješenje. Niti jedna politička opcija unutar izbora ne nudi rješenje jer, naravno da sistem parlamentarne demokracije ne pristaje na neophodno samouništenje. Dakle, izlaskom na glasačka mjesta i davanjem glasa bilo kojoj političkoj stranci zapravo ojačavamo tu manjinu (1%). Organiziranje prosvjeda koji zahtijevaju izmjenu postojeće vlade s drugom, te raspisivanja novih izbora nisu rješenje jer to nije izlazak iz predstavničke demokracije. Inzistiranje na više radnih mjesta i na povrat kapitala u javni sektor također nije rješenje jer državne institucije ne postoje zbog naroda, već zbog političkih, bogataških elita koje gledaju vlastiti interes. Vrijeme je da shvatite da smo sami sa sobom i mi, 99%, moramo pronaći najfunkcionalnije rješenje i samoorganizirati se! Alternativa za parlamentarnu demokraciju jest direktna demokracija.

Direktna demokracija je oblik otvorene, demokratske institucije (mlađa sestra anarhizmu) u kojoj je potpuno nemoguće očuvati privatne interese i imati hijerarhiju. Ostvaruje se putem radničkih vijeća i plenumima na radnim mjestima, odnosno održavanjem otvorenih skupština u mjestima življenja. Direktna demokracija, odnosno mogućnost da ljudi sami donose izravne odluke umjesto da se pasivno prepuštaju samovolji "demokratski" izabranih političara pod utjecajem kapitala, je pravo rješenje za pravedniji i bolji sustav koji traže ljudi širom svijeta. Tome da donošenje važnih odluka i upravljanje resursima (institucijama, bankama, korporacijama, tvornicama) bude u rukama cijeloga društva, a ne uske političko-ekonomske elite, mogu se protiviti jedino buržuji.

U trenutku kada država i ekonomija profunkcioniraju po principu direktne demokracije uz uvažavanje temeljnih načela solidarnosti, materijalne ravnopravnosti i pravednosti, dolazimo do tranzicije prema boljem, za život ugodnijem, solidarnijem, održivijem te pravednijem društvu na kojemu se temelje sve ˝utopijske˝ideje.



Prvotno je rješenje to da svaki pojedinac prestane glasovati za političare koji pripadaju buržujskoj eliti. Za promjenu, pojedinac bi trebao početi snositi odgovornost i donositi odluke sam za vlastiti život. Glasovanjem za aktualne političke stranke koje vladaju državom zadnjih 20 godina se čini upravo suprotno. Dapače, sva šteta koja je nanesena narodu, nanesena je zapravo odobrenjem samog naroda koji je birao svog mecenu, vlasnika da sjedi na Pantovčaku i odlučuje o životima ljudi s kojima se ne može poistovjetiti niti osjeća apatiju. Zato, predstavnička demokracija u kojoj živimo i koju ljudi održavaju, jest ne-progresivan, zastarjeli sistem koji dokazano ne funkcionira.

Na kraju: golema je razlika ako na izborima više od 50% ljudi križa listiće, te ako više od 50% ljudi  ne izađe na izbore. Stoga, križanje listića je aktivno sabotiranje postojećeg sistema parlamentarne demokracije, te korak prema nečemu novom.




Rezultati anketnog pitanja (1.9. - 10.9.2016.):
Na izborima 2016. biram:
HDZ - 6%
SDP - 24%
MOST - 4%
HNS - 1%
Živi Zid - 11%
Bandić - 2%
HSP - 0%
neka druga opcija - 12%
ne izlazim na izbore - 28%
križam listić - 11%

Ukupno glasova: 97

duh-vremena @ 13:30 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, srpanj 23, 2016
U kapitalističkom društvu, ljudi se dijele na dvije glavne klase. Većina je otuđena od svojeg rada, svog vremena, svojih života i svojih obitelji kako bi zarađivali svoje plaće da prežive. Ova klasa proizvodi ili konzumira kapital i zove se proletarijat ili radnička klasa. Proletarijat uključuje radnike koji prodaju svoj rad, kao i sve koji ovise o njima, poput nezaposlenih, djece, nemoćnih i drugih. Druga klasa preuzima kontrolu nad otuđenim vještinama radnika (kapitalom), kao i nad otuđenim proizvodima njihovog rada (kapitalom). Ova klasa zove se buržoazija ili kapitalistička klasa. Buržuji koriste vještine i proizvode radnika za vlastitu korist, održavajući time ovakav odnos među klasama.

  

Dokle god svakodnevni klasni odnosi eksploatacije funkcioniraju, moć i bogatstvo buržuja nastavit će rasti prisvajanjem otuđenog rada proletarijata te time dodatno jačati sustav koji održava ovakve odnose. Jedini način za borbu protiv ovoga je napad na kompletni sustav kapitalističkog društva, umjesto da se targetira samo jedna imaginarna skupina moćnika koje teoretičari zavjera nazivaju iluminatima. Ugnjetavanje i eksploatacija uzrok je kapitalističkog sustava.

Ako proučimo sistem kapitalizma, vrlo brzo ćemo doći do odgovora kako društvo generira ugnjetavanje i eksploataciju. Tek kada shvatimo kako sustav funkcionira, možemo ga zamijeniti nečim novim. Ni prije niti poslije.

Kapital

Svakodnevno stvaramo proizvode na pokretnim trakama. No, kada oni izađu iz tvornica oni više ne pripadaju nama: u restoranima i dućanima pripremamo i prodajemo proizvode (kapital) koji nisu naši. Kad smo nezaposleni, okruženi smo zgradama, odjećom i prehrambenim proizvodima (kapitalom) koji nisu naši, a koji su otuđeni od ljudi poput nas nakon što su napravljeni. Životinje, koje bi trebale nesmetano boraviti u prirodi također su oskvrnjene, zatočene i pretvorene u proizvodne jedinice (kapital) koje prekomjerno konzumiramo čineći ekocid najširih razmjera. Svi naši potencijali, kao ljudskih bića, su zakinuti, s odrastanjem nestaju i najčešće nikada niti ne dođu do izražaja jer se svakodnevno grčimo za preživljavanjem, jer ne možemo jednostavno uzeti hranu, odjeću ili sklonište koji nam trebaju, ili ih podijeliti s drugima ako ih napravimo. Sve pripada nekome drugome, najčešće nekoj korporaciji. Hrana, odjeća i skrovište - osnovno ljudsko pravo svakog živog bića, ne smije imati cijenu, a kamoli biti nedostupno. No, u kapitalističkom sistemu stvari koje pripadaju svakome prema osnovnom ljudskom pravu, imaju cijenu i zahtijevaju borbu i prestiž, što na kraju uzrokuje neimaštinu, beskućništvo, siromaštvo i glad.






         

Kao produkt istoga dolazi i do kriminala koji je jedan od osnovnih uzroka kapitalističkog društvenog uređenja. Onaj tko nema novca, onaj tko nije uspio zaraditi zbog nepravde, bolesti ili nekog trećeg razloga, neće imati osnovu za siguran život. Nije moguće čak ni dijeliti s drugima stvari koje napravimo, jer država uvijek pronađe načina da dijeljenje proglasi ilegalnim i da vas kazni zbog toga. S druge strane, ono što ima mogućnost protoka jest kontrolirani kapital koji pripada nekoj korporaciji ili je u nečijem vlasništvu.

Rasizam je također unosni kapital. On proletarijat tjera u ratove koji su također kapital, jer se vode isključivo zbog industrije oružja, kapitala koji se nalazi na prvom mjestu kao najunosniji u svijetu. Također, vode se i zbog gospodarenja nad resursima, što je također kapital. Sve nuspojave kolonizacije od strane zapadnog imperija, masovno ubijanje civila na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi, izbjeglički valovi, terorizam, itd. su produkti kapitalističkog divljanja i buržuje opskrbljuju kapitalom.

Stoga, kapitalizam nisu kapitalisti koji upravljaju korporacijama, to je čitavi sistem s pravilima koja se moraju slijediti, kako bi se generiralo što više kapitala. Dokle god je rad otuđen od jedne klase u korist druge, svakodnevno funkcioniranje društva stvarat će kapital, a s njim i vladajuću klasu koja kontrolira otuđeni rad i proizvode (kapital).

Otuđenje

Kada je jedna klasa prisiljena prodavati svoju radnu snagu kako bi si priskrbili hranu, odjeću i skrovište, nusprodukt jest otuđenje. Otuđenje je zajednički osjećaj mnogim ljudima i može se reći kako ono opisuje današnji svijet. Koliko vas nije upoznato s ovim osjećajem u svojoj svakodnevici?

Pojam 'otuđenje' opisuje odvajanje nečega od sebe. Primjerice, kada idete na posao, vaše su sposobnosti otuđene od vas za vrijeme radnog procesa i postaju kapital. Sposobnost dizanja kutija, obavljanje mentalnih zadataka, koordiniranje rada drugih kolega je svojstvo uma i tijela tijekom radnog vremena i ono postaje oruđe u službi nekoga tko ga koristi za vlastitu dobit. Dakle, vaše osobine su otuđene kako bi služile tuđim interesima.



      

Otuđenje opisuje odnose među ljudima koji su postali skriveni iza odnosa sa stvarima. Sve u vašem domu proizveli su, transportirali i prodali ljudi poput vas, vaši kolege proleteri. Ti ljudi također ovise o stvarima koje vi proizvodite, transportirate ili prodajete putem otuđenog rada. Jedini oni koji ne ovise i koji nisu ugroženi jest buržoazija. Nakon dugo vremena ovakva nam se situacija počela činiti sasvim normalnom. Ljudi se brzo dresiraju i navikavaju na nametnute sisteme vrijednosti. Od ideje za monitoringom i postavljanjem kamera na ulice je prošlo malo vremena. Prije 20 godina to je bila tema znanstvene fantastike, a danas je to opće prihvaćena svakodnevica i više nitko nema ništa protiv kamera koje se nalaze na svakom uglu ulice, u svim zgradama i hodnicima.

To je zato što kapitalizam ne ulazi na velika vrata, nego se polagano ušuljava u naše živote.
Većina još uvijek nema osjećaj da ih netko na nešto prisiljava, već misle da sve rade svojom voljom. Međutim, to je vrlo daleko od istine i ne treba puno da se toga postane svjestan. Upravo su ljudi sam obrambeni mehanizam kapitalizma. Oni misle da ih nitko ne prisiljava direktno na mukotrpan posao, no činjenica da većina nas mora raditi, te da su nam opcije radikalno sužene predstavlja prisilan rad. Nemamo slobodan pristup resursima (zemlji, alatima, vještinama potrebnim za samoostvarenje i preživljavanje). Te su stvari ukradene od naših predaka i danas smo prisiljeni raditi kako ne bi gladovali. Ako ne donosimo pametne ekonomske odluke, ubrzo završavamo siromašni i bankrotirani. Ista roba koju proizvode milijuni radnika počinje dominirati nad njima samima.

Rad protiv nas samih

Što više otuđenog rada obavljamo, to generiramo više kapitala, što više kapitala proizvedemo, to ljudi koji upravljaju kapitalom imaju veću moć nad nama. Kapital može poprimiti različite oblike. Šefovi ponekad investiraju u velike poslovne zgrade i tvornice, i u tom slučaju kapital poprima oblik fizičkih zgrada. Ponekad šefovi koriste kapital kako bi unajmili ljude koji osiguravaju glatko odvijanje procesa stvaranja kapitala, kao što su na primjer menadžeri ili policajci. U tom slučaju, kapital je personificiran u drugim ljudskim bićima i njihovim ponašanjima. Ali, sam je kapital nešto mnogo veće od bilo kojeg pojedinačnog policajca, menadžera ili šefa. Korporacija može promijeniti svakog glavnog direktora, upravni odbor ili čitavu radnu snagu, no kapital će svejedno teći.

'vladari su kao meci u šenzeru. čim ispucate jednog, drugi će odmah zauzeti njegovo mjesto.'- Ruski romanopisac Lav Tolstoy

    

Mi smo ti koji svakim danom iznova stvaramo i reproduciramo kapitalistički sustav kroz podržavanje korporacija u kupovini i potrošaštvu, podržavanja industrije nasilja nad životinjama, gledajući korporatističku televiziju i ne radeći ništa kako bi se srušio kapitalizam. Televizija, toksični otpad, fast food, nuklearne bombe, ratovi, oružje, sve je to također kapital kojega on (kapitalizam) kontinuirano stvara kroz naše svakodnevne aktivnosti. Kapital živi na našoj energiji, on dominira nad nama iz naše nutrine. Ako pokušamo zaraditi švercom, na kraju radimo više nego bi radili za šefa, i uz to riskiramo i tamničenje. Ako prodajemo travu, moramo se natjecati s drugima koji rade isto i stvarati novac za dobavljače. Ako smo mi dobavljači, ponovno riskiramo tamničenje. Ako pokrenemo vlastiti biznis, opet ćemo se ubijati od posla da izdržimo konkurenciju. Dakle, čak i ako smo sam svoj gazda naš rad je otuđen. I dalje trošimo vlastiti talent, kreativnost i vrijeme kako bi preživjeli, održavajući pri tome kapitalistički sustav na životu.

Problem teorije o iluminatima

Teorija o iluminatima ne uspijeva objasniti funkcioniranje ovog sustava niti nudi ikakvo rješenje za njega. Teoretičari zavjera svu krivnju svaljuju isključivo na jednu skupinu, bilo to da se radi o masonima, židovima ili bankarima. U svijetu oko sebe, teoretičari zavjera percipiraju određene aspekte kapitalističkog sustava, ali njihova objašnjenja tih pojava su pogrešna. Umjesto uočavanja činjenice da je kapital dominantna slika u društvu, oni ga zamjenjuju s drugim, imaginarnim silama projicirajući ogromnu moć na pojedince, za koje se onda čini kao da posjeduju svu moć samog kapitala. Teoretičari iluminata brkaju dužnosnike u vladama i korporacijama sa silom koja pogoni kapitalizam kao cjelinu.


Nema sumnje kako mnoga mjesta na kojima se donose važne odluke poput korporativnih direktorskih sala, federalnih rezervi ili pentagona nisu demokratske i transparentne institucije. Teoretičari iluminata s pravom ističu zahtjev da bi svi kojih se odluke tiču trebali sudjelovati u njenom donošenju, no ono što ne shvaćaju je da, dokle god će kapitalistički sustav stvarati moćne ljude i korporacije, stvarna demokracija neće biti moguća.

Iluminati, NLO-i, vanzemaljci i antikrist su projekcije kapitala na izmišljene skupine. Ljudi koji žele promijeniti svijet koristeći teoriju o iluminatima bore se sa sjenama, sjenama kapitala, pravog vanzemaljca kojeg svi mi stvaramo putem društvenih odnosa u kojima svakodnevno sudjelujemo. Štoviše, mnogi teoretičari zavjera misle da su sjedeći za kompjutorima ili čitajući neke knjige o teorijama zavjera već izašli iz sistema. No, informiranje o tajnim društvima, iluminatima i vanzemaljcima im ne može priskrbiti zaštitni omotač od kapitalizma. Tvrdnja da su svi ljudi izmanipulirani, te da im jedino može pomoći istina, na način da ih oni (teoretičari iluminata) nagovore da pogledaju neki prosvjetljujući materijal ili da pogledaju link kojeg postaju na internetu, je potpuni promašaj. Unatoč tome što svi imamo pristup internetu, blogovima, facebooku i youtubeu, revolucija se neće dogoditi na youtubeu i internetu, već se ona mora dogoditi u nama samima, a zatim na ulicama.

     


Jedino rješenje - uništenje sustava

Ugnjetavanje i eksploatacija, te sam kapitalizam je produkt nas samih i iziskuje promjene u nama. To znači da se trebamo potruditi, u što većoj mjeri, ne sudjelovati u generiranju kapitala oko nas. To podrazumijeva podizanje samosvijesti, samokritičnosti i mijenjanje navika. Nije potrebno odlaziti u trgovačke centre i trgovačke lance kako bi se kupovala hrana, već je moguće podržavati lokalne uzgajivače i grupe solidarnih razmjena kako bi se izbjeglo generiranje kapitala. Nije potrebno ni podržavati industriju mliječnih i mesnih proizvoda (kapitala) zbog koje se masovno ubija preko 150 biliona životinja na dnevnoj bazi. Nacionalizam, fašizam, rasizam, seksizam, specizam, ksenofobija, antisemitizam, islamofobija, homofobija, itd. su ključni kotači kapitalizma koji se održava na konte podjela u društvu, mržnje koja generira nemire, zatim rat, a potom kapital.

Jedan od osnovnih neprijatelja kapitalizma jest solidarnost i samoorganizacija, što podrazumijeva organiziranje i aktiviranje u lokalnim zajednicama kroz ne-formalne organizacije koje kao takve ne mogu generirati kapital. Pomaganje i suosjećanje ljudima u potrebi, protivljenje svakom nametnutom autoritetu i državnoj represiji, protesti, nepoštivanje političke elite i podržavanje generalnog štrajka su sigurni koraci prema konkretnom protivljenju kapitalizmu.

Kroz povijest siromašni i obespravljeni su se borili kako bi smanjili udio rada koji će kapital isisati iz njih, pokušali su promijeniti pravila igre ili čak u potpunosti prestati igrati. Kapitalizam nije vječan, nije propisan božjom voljom, niti njime upravljaju tajni iluminati, poput svakog društvenog sustava, može biti stvoren i uništen. Kao što smo vidjeli, kapitalizam ovisi o našim svakodnevnim aktivnostima koje ga održavaju i reproduciraju, stoga ga mi možemo i uništiti, međusobno se organizirajući kako bismo prekinuli proces eksploatacije i ugnjetavanja, porazili sile koje nam stoje na putu te stvorili nove načine upravljanja društvom i zajedničkog življenja u dostojanstvu i miru, uz zadovoljavanje svih naših potreba.

        

Vezani postovi:

  • Uvod u teoriju o iluminatima (link)
  • Teorija o iluminatima i njezine nelogičnosti (link)
Izvori:


Ukoliko netko želite primati obavjest svaki puta kad objavim novi post, javite se na mail: duh_vremena@yahoo.com

duh-vremena @ 16:27 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
o blogu

  • Tekstovi na ovom blogu obrađuju teme o ljudskim pravima, aktivizmu, globalizaciji, politici, alternativnim društvenim uređenjima, religiji, itd. 'Duh Vremena' označava općenito prevladavajuća intelektualna uvjerenja, ideje, mišljenja i poglede na život tijekom određenog vremenskog razdoblja.
Brojač posjeta
441903
Index.hr
Nema zapisa.