aktivizam, ljudska prava, anti-kapitalizam
Svijet bez granica
Blog
utorak, rujan 27, 2016

U javnom mnijenju mnogih zemalja, pogotovo u Europi, smatra se da oni koji govore ili djeluju protiv američkih interesa, ili kulture, ili svjetonazora, u stvari djeluju protiv dobrobiti i sigurnosti cijeloga svijeta. Zapravo, takvo odsustvo kritičke svijesti prema politici SAD-a najveća je opasnost za dobrobit i sigurnost istoga svijeta. 

Konstantna potreba imperije (carstva) za kolonijama u kojima su ljudi prisiljeni da budu podanici dovodi do Imperijalizma. Ono je  dominacija metropola koje pokušavaju osvojiti tržište i nametnuti svoju vlast nekoj udaljenoj zemlji. Tako je kompletan današnji svijet preslika, iliti produžetak američkog društva. U takvom svijetu su, uglavnom, pojedinci i zajednice voljni prigrliti američku kulturu i vrijednosti, smatrajući to kao nešto poželjno, što se podrazumijeva kao dobrohotnost. Zanimljivo je što je ta ista Amerika zapravo nasilna hiper-sila. Doista, Amerika je vojno intervenirala u drugim zemljama, slali su svoje postrojbe u daleke zemlje kao što su Kina, Koreja, Vijetnam i Indonezija, i u one bliže kući, kao što su Kostarika, Gvatemala i Grenada. Kada bi ljudi uistinu shvatili stvarnu moć ovog imperija, te načina na koji je isti došao do te moći, daleko od toga da bi isti uživao toliko strahopoštovanje. Ovakav stav o Americi u javnom mnijenju je produkt ne znanja, dezinformacija i manipulacije putem medija i školstva koje filtrira i iskrivljuje povijesne činjenice umatajući sjećanja na krvave američke pohode u svjetlucavi celofan na bijelo crvene prugice. Ovo je vladavina globalne hiper-sile - Amerike. 





Nasilne intervencije

Pred nama je mnoštvo primjera gdje imperij političkim malverzacijama svrgava vlade drugih zemalja namećući nedemokratske diktatore. To je način funkcioniranja nasilne ekspanzije američke politike na zemlje koje isključivo američka vlada smatra 'nepodobnima' i 'divljima'. Tako je u Čileu 1973. SAD svrgnuo demokratski izabranu vladu Salvadorea Allendrea i postavio desničarskog vojnog diktatora generala Augusta Pinochera. Allende nije bio neki novonastali borac: on je već dugo sudjelovao u čileanskom političkom životu. Ne samo što je Alende bio ubijen, nego su tisuće njegovih pristaša ljevičara zarobljene, mučene i ubijene - među njima i američki građani - uz prešutni pristanak i potvrdu američke vlade.

Bila je zatim tu i Nikaragva, u kojoj je 1980-tih SAD vodio ogorčeni rat protiv ljevičarskih sindikalista. U razdoblju kraćem od tri četvrtine stoljeća, pokrenuto je dvanaest vojnih intervencija u Nikaragvi da bi se svrgnula Liberalna stranka. Jedan od vođa bio je Augusto Cesar Sandino. Sandinovi liberali bili su prema SAD-u, 'zadojeni boljševičkim idejama'. Kao što se to kasnije ustvrdilo, vlada SAD-a je nastavila financirati i podupirati kontraše usprkos rezolucijama Kongresa, i to kanalima narko-mafije. Podržavali su i ojačavali kontraše (poznate po zastrašivanju, ubijanju i mučenju nedužnih Nikaragvanaca), zato što su, kažu, sandinisit kao 'boljševici' bili protivnici demokracije. Ipak u veljači 1990. 'nedemokratski' sandinisti bili poraženi na nacionalnim izborima u Nikaragvi i sišli s vlasti.

U listopadu 1983. SAD je izveo invaziju na mali otok Grenadu: i tako redom. Sjedinjene su Države nekoliko puta zaredom, vojno i tajnim akcijama, intervenirale u gotovo svim zemljama Južne Amerike: Boliviji, Brazilu, Kolumbiji, Kubi, Dominiki, Ekvadoru, El Salvadoru, Gvatemali, Haitiju, Hondurasu, Jamajci, Meksiku, Panami, Peruu, Surinamu i Urugvaju. Te su intervencije, navodno, bile obrana 'demokracije', ljudskih prava i slobode. Ali, nekako je, eto, uvijek završilo tako da bi Amerika dobila tržišta tih zemalja. Tim intervencijama potporu su dobili ili su na vlast došli neki najpoznatiji kršitelji upravo te iste demokracije, ljudskih prava i slobode. Jamstvo za životne interese SAD-a plaćali su obični, nedužni građani tih zemalja koje su ubijali, zatvarali, mučili i zatim ih ostavili da i dalje žive u ne-liberalnim ekonomskim odnosima naslijeđenima od španjolskog kolonijalizma, koji održavaju neopisivu bijedu i sva zla što potječu iz nepostojanja jednakih šansi za sve.



Odmah nakon 11.9. Zoltan Grossman, američki mirovni aktivist i redovni suradnik radikalnog magazina Counterpunch, objavio je popis 'Stoljeće vojnih intervencija SAD-a, od Ranjenog Koljena do Afganistana', koji je sastavljen na temelju Kongresnog arhiva i Istraživačkog odsjela Kongresne knjižnice. Grossman navodi 134 intervencije, velike i male, globalne i domaće, u razdoblju od 111 godina, od 1980. do 2001. Iz ovog popisa se vidi da je do kraja 2. svjetskog rata SAD izvodio prosječno 1,15 intervencija na godinu. To se povećalo na 1,29 u doba Hladnog rata. Nakon pada Berlinskog zida intervencije su se povećale na dvije na godinu. Kako se širi američki hiperimperijalizam, tako se povećava i broj intervencija koje štite američke 'interese'.

Meta američkih intervencija bila je prvo istočna Azija (Koreja, Vijetnam, Indonezija, ali i Iran). Bile su to krajnje nasilne intervencije. Druga je intervencija bila istočna Europa (uključujući i Sovjetski Savez), ali zbog prisutnosti suparničke supersile, nije bilo otvorenog nasilja. Treća faza je bila u Južnoj Americi, a počela je u Kubi i zahvatila gotovo cijeli kontinent. Nasilje je imalo i mikrodimenzije i makrodimenzije, ali ipak nije bilo žestoko kao u istočnoj Aziji. U četvrtoj se fazi na meti našla zapadna Azija, od Palestine i Irana, preko Libije i Libanona/Sirije, pa Iraka 1990-tih, a početkom 21. stoljeća i Afganistana. Tako su se intervencije kretale od konfucijsko budističkih društava do kršćansko-pravoslavnih i kršćansko-katoličkih kultura, naposljetku, do islamske civilizacije.

popis Zoltana Grossmana 'Sto godina vojnih intervencija SAD-a, od Ranjenog koljena do Afganistana':

  1. Južna Dakota, 1890 (-?) - Trupe: masakrirano 300 indijanaca plemena Lakota kod Wounded Knee (Ranjenog koljena).
  2. Argentina, 1890. trupe: zaštita interesa Buenos Airesa.
  3. Čile, 1891., trupe: sukob marinaca s nacionalističkim pobunjenicima.
  4. Haiti, 1891., trupe: ugušen ustanak crnačkih radnika protiv američkog uzimanja otoka Navassa.
  5. Idaho, 1892., trupe: vojska guši štrajk u rudniku srebra.
  6. Havaji, 1893., mornarica, trupe: zbačeno nezavisno kraljevstvo, aneksija.
  7. Chicago, 1894., trupe: slomljen štrajk željezničara, 34 ubijena.
  8. Nikaragva, 1894., trope: jednomjesečna okupacija Buefieldsa.
  9. Kina, 1894. - 1895., trupe, mornarica: marinci sudjeluju u Kinesko - japanskom ratu.
  10. Koreja, 1894. -  1896., trupe: marinci u Seulu za vrijeme rata.
  11. Panama, 1895., trupe: mornarica, marinci se iskrcavaju na kolumbijsko područje.
  12. Nikaragva, 1896., trupe: marinci se iskrcavaju na luci Corinto.
  13. Kina, 1898. - 1900., trupe: strane vojske slomile bokserski ustanak.
  14. Filipini, 1989. - 1910.? mornarica, trupe: preoteli španjolskoj, ubijeno 600 000 Filipinaca.
  15. Kuba, 1898. - 1902. ? mornarica, trupe: preoteli je španjolskoj, SAD na Kubi još ima mornaričku bazu.
  16. Puerto Rico, 1898., mornarica, trupe: oteli ga španjolskoj, okupacija još traje.
  17. Guam, 1898., mornarica, trupe: oteli ga Španjolskoj, još uvijek služi kao baza.
  18. Minnesota, 1898., trupe: vojska porazila Indijance plemena Chippewa kod jezera Leech.
  19. Nikaragva, 1898., trupe: marinci se iskrcali u luku San Juan del Sur.
  20. Samoa, 1899 ? trupe: bitka za prijestolje.
  21. Nikaragva, 1899., trupe: marinci se iskrcali u luci Bluefields.
  22. Idaho 1899. - 1901., trupe: vojska zauzela rudarsko područje Coeur d'Alene.
  23. Oklahoma, 1901., trupe: vojska porazila indijance plemena Creek.
  24. Panama, 1901. - 1914., mornarica, trupe: odcjepljenje od Kolumbije 1903., aneksija zone Panamskog kanala.
  25. Honduras, 1903. trupe: marinci interveniraju u revoluciji.
  26. Dominikanska republika, 1903. - 1904., trupe: zaštita američkih interesa u revoluciji.
  27. Koreja, 1904. - 1905., trupe: marinci sudjeluju u rusko-japanskom ratu.
  28. Kuba, 1906. - 1909., trupe: marinci se iskrcali tijekom demokratskih izbora.
  29. Nikaragva, 1907., trupe: uspostavljen protektorat 'dolarske diplomacije'.
  30. Honduras, 1907., trupe: marinci se iskrcali u vrijeme rata s Nikaragvom.
  31. Panama, 1908., trupe: marinci intervenirali u izbornoj utrci.
  32. Nikaragva, 1910., trupe: marinci se iskrcali u Bluefieldsu i Corintu.
  33. Hundras, 1911., trupe: zaštita američkih interesa u građanskome ratu.
  34. Kina, 1911. - 1941., mornarica, trupe: neprekidna okupacija s povremenim pobunama.
  35. Kuba, 1912., trupe: zaštita američkih interesa u Havani.
  36. Panama, 1912., trupe: marinci se iskrcali tijekom žestokih izbora.
  37. Honduras, 1912., trupe: marinci štite američke ekonomske interese.
  38. Nikaragva, 1912. - 1933., trupe: bombardiranje, 20-godišnja okupacija, borba s gerilcima.
  39. Meksiko, 1913., mornarica: amerikanci evakuirali za vrijeme revolucije.
  40. Dominikanska republika, 1914., mornarica: borba s pobunjenicima za Santo Domingo.
  41. Colorado, 1914., trupe: vojska slomila štrajk rudara.
  42. Meksiko, 1914. - 1918., mornarica, trupe: niz intervencija protiv nacionalista.
  43. Haiti, 1914. - 1934., trupe, bombardiranje: 19-godišnja okupacija nakon pobuna.
  44. Dominikanska republika, 1916. - 1924., trupe: pod okupacijom marinaca osam godina.
  45. Kuba, 1917. - 1933., trupe: vojna okupacija, ekonomski protektorat.
  46. Prvi svjetski rat, 1917., 18 mornarica, trupe: potapanje brodova, borba protiv Njemačke.
  47. Rusija, 1918. - 1922., mornarica, trupe: pet iskrcavanja za borbu protiv boljševika.
  48. Panama, 1918. - 1920., trupe: 'policia u službi' za vrijeme nemira nakon izbora.
  49. Jugoslavija, 1919., trupe: marinci intervenirali na strani italije protiv Srba u Dalmaciji.
  50. Honduras, 1919., trupe: marinci se iskrcali za vrijeme izborne kampanje.
  51. Gvatemala, 1920., trupe: dvotjedna intervencija protiv unionista.
  52. Zapadna Virginia, 1920. - 1921., trupe: bombardiranje, vojska intervenirala protiv sindikata.
  53. Turska, 1922.,  trupe: borba s nacionalistima u Samirni.
  54. Kina, 1922., - 1927., mornarica, trupe: intervenirali za vrijeme nacionalističke pobune.
  55. Honduras, 1924., - 1925., trupe: iskrcavanja za vrijeme izbornog sukobljavanja.
  56. Panama, 1925., trupe: marinci ugušili opći štrajk.
  57. Kina, 1927. - 1934., trupe: marinci razmješteni po cijeloj zemlji.
  58. El Salvador, 1932., mornarica: poslani ratni brodovi za vrijeme ustanka Faribunda Martija.
  59. Washington DC, 1932., trupe: vojska zaustavila prosvjed za prava veterana Prvog svjetskog rata.
  60. Drugi svjetski rat, 1941. - 1945., mornarica, trupe: bombardiranje, nuklearno oružje, trogodišnja borba protiv Sila osovine,
  61. Hiroshima i Nagasaki, 1945., masovna uporaba nuklearnog oružja protiv civila.
  62. Detroit, 1943., trupe: vojska ugušila ustanak crnaca.
  63. Iran, 1946., nuklearna prijetnja: sovjetskim trupama naređeno da napuste sjever.
  64. Jugoslavija, 1946., mornarica: odgovorila na rušenje američkog zrakoplova.
  65. Urugvaj, 1947., nuklearna prijetnja: upotrjebljeni bombarderi za demonstraciju sile.
  66. Grčka, 1947. - 1949., zapovijedanje operacijom: SAD daje upute krajnjoj desnici u građanskome ratu.
  67. Kina, 1948. - 49., trupe: marinci evakuirali Amerikance uoči pobjede komunista.
  68. Njemačka, 1948., nuklearna prijetnja: zrakoplovi s nuklearnim oružjem čuvaju berlinski zračni prostor.
  69. Filipini, 1948. - 1954., zapovjedanje operacijom: CIA rukovodi ratom protiv Huk ustanka
  70. Poerto Rico, 1950., zapovijedanje operacijom, ugušen ustanak nezavisnost u Ponceu.
  71. Koreja, 1950. - 1954., trupe, mornarica: bombardiranje, nuklearna prijetnja: borba SAD-a i Južne Koreje protiv Kine i Sjeverne Koreje došla u pat-poziciju; prijetnja atomskom bombom 1950., a protiv Kine 1953. SAD još ima ondje baze.
  72. Iran, 1953., zapovijedanje operacijom: CIA izbacila demokraciju
  73. Vijetnam, 1954., nuklearna prijetnja: Francuskoj ponuđeno uporabi A-bombe
  74. Gvatemala, 1954., - zapovijedanje operacijom, bombardiranje, nuklearna prijetnja: CIA rukovodi napadom izgnanika nakon što je nova vlast nacionalizirala zemljište američke kompanije, bombarderi stacionirani u Nikaragvi
  75. Egipat, 1956., nuklearna prijetnja, trupe: sovjetima rečeno da se ne miješaju u Suesku krizu; marinci evakuirali strance
  76. Libanon, 1958., trupe, marinci okupirali protiv pobunjenika
  77. Irak, 1958., nuklearna prijetnja: upozorenja Iraku zbog invazije na Kuvajt
  78. Kina, 1958., nuklearna prijetnja: Kina upozorena da se ne kreće na Tajvan
  79. Panama, 1958., trupe: prosvjedi zbog zastave prerastaju u sukob
  80. Vijetnam, 1960. - 1975., - trupe, marinci, bombardiranje, nuklearna prijetnja: borba protiv ustanka u Južnom Vijetnamu i protiv Sjevernog Vijetnama; milijuni civila ubijenih u najdužem američkom ratu, prijetnje atomskom bombom 1968. - 1969.
  81. Kuba, 1961., zapovjedanje operacijiom, CIA rukovodi neuspjelim napadom izgnanika
  82. Njemačka, 1961., nuklearna prijetnja: uzbuna u doba krize zbog berlinskog zida
  83. Kuba, 1962., nuklearna prijetnja: pomorska blokada za vrijeme krize zbog projektila; prijetilo je izbijanje rata sa SSSR-om
  84. Laos, 1962., zapovijedanje operacijom: gomilanje vojske u vrijeme gerilskog rata
  85. Panama, 1964., trupe: ubijeni panamci koji su tražili da Kanal bude panamski
  86. Indonezija, 1965., zapovijedanje operacijom: milijun ubijenih u državnom udaru koji je pomogla CIA
  87. Dominikanska republika, 1965. - 1966., trupe, bombardiranje: marinci se iskrcali za vrijeme izborne kampanje
  88. Gvatemala, 1966. - 1967., - zapovijedanje operacijom: zelene beretke intervenirale protiv pobunjenika
  89. Detroit, 1967., trupe: vojska se bori protiv crnaca, 43 ubijena
  90. Sjedinjene Američke Države, 1968., trupe: nakon ubojstva M.K.Kinga 21 000 vojnika raspoređeno po gradovima
  91. Kambodža, 1969. -1975., bombardiranje, trupe, mornarica: više od 2 milijuna poginulih u deset godina bombardiranja, gladi i političkog kaosa
  92. Oman, 1970., zapovijedanje operacijom: SAD rukovodi napadom iranske mornarice
  93. Laos, 1971. - 1973., zapovijedanje operacijom, bombardiranje: SAD rukovodi napadom Južnog Vijetnama, 'tepih bombardiranje' unutrašnjosti
  94. Južna dakota, 1973., zapovijedanje operacijom, vojska rukovodi operacijom kod 'Ranjenog koljena', koje su zauzeli indijanci plemena Lakota
  95. Bliski istok, 1973., nuklearna prijetnja: stanje pripravnosti u cijelom svijetu zbog rata na Bliskom istoku
  96. Čile, 1973., zapovijedanje operacijom: CIA podupire državni udar kojim je zbačen izabrani predsjednik, marksist
  97. Kambodža, 1975.,  trupe, bombardiranje, plin: zarobljen brod, 28 poginulih u padu helikoptera
  98. Angola, 1976.,  zapovijedanje operacijom: CIA pomaže pobunjenicima koje podupire južnoafrička republika
  99. Iran, 1980., trupe, nuklearna prijetnja, neuspjelo bombardiranje: diverzantski upad radi spašavanja talaca u američkoj ambasadi; 8 vojnika poginulo u padu helikoptera; Sovjeti upozoreni da se ne miješaju u revoluciju
  100. Libija, 1981., mornaričko zrakoplovstvo: dva libijska mlažnjaka oborena u manevrima
  101. El Salvador, 1981., - 1992., zapovijedanje operacijom, trupe: savjetnici kao pomoć u ratu protiv pobunjenika, vojnici nakratko angažirani u borbi za taoce
  102. Nikaragva, 1981. - 1990., zapovijedanje operacijom, mornarica: CIa rukovodi kontraškim napadom, u zaljevu postavlja mine protiv revolucionara
  103. Libanon, 1982. - 1984., mornarica, bombardiranje, trupe: marinci istjerali PLO i podupiru falagistre, mornarica bombardira i granatira muslimanske i sitijske položaje
  104. Honduras, 1983. - 1989., trupe: manevri da se pomogne pri podizanju baza blizu granice
  105. Grenada, 1983. - 1984., trupe, bombardiranje: invazija četiri godine nakon revolucije
  106. Iran, 1984., mlazni zrakoplovi: dva iranska mlažnjaka oborena nad Perzijskim zaljevom
  107. Libija, 1986.,  bombardiranje, mornarica: zračni napadi radi rušenja nacionalističke vladavine
  108. Bolivija, 1986., trupe: vojska sudjeluje u napadu na kokainsko područje
  109. Iran, 1987. - 1988., mornarica, bombardiranje: SAD u ratu intervenira na strani Iraka
  110. Libija, 1989., mornaričko zrakoplovstvo: oborena dva libijska mlažnjaka
  111. Djevičanski otoci, 1989., trupe: nakon orkana Huga, crnački nemiti u St. Croixu
  112. Filipini, 1989., mlazni zrakoplovi: zračna potpora vladi protiv državnog udara
  113. Panama, 1989. - 1990., trupe, bombardiranje: nacionalistička vlada svrgnuta uz pomoć 27 000 vojnika, vođe uhićeni, više od 2000 poginulih
  114. Liberija, 1990., trupe: stranci evakuirani tijekom građanskog rata
  115. Saudijska Arabija, 1990. - 1991., trupe, mlazni zrakoplovi: protu udar na Irak nakon invazije na Kuvajt, 540 000 vojnika razmješteno u Omamu, Kataru, Bahrainu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Izraelu
  116. Irak, 1990., bombardiranje, trupe, mornarica: blokada iračkih i jordanskih luka, zračni udari, više od 200 000 poginulih u invaziji na Irak i Kuvajt, zona zabrane leta nad kuvajtskim teritorijem na sjeveru i šijitkiom na jugu, iračka vojska pretrpjela velike gubitke,
  117. Kuvajt, 1991.,  mornarica, bombardiranje, trupe: kuvajtska kraljevska obitelj vraćena na prijestolje
  118. Los Angeles, 1992., trupe, vojska: mornarica angažirana za smirivanje pobune protiv policije
  119. Somalija, 1992. - 1994., trupe, mornarice, bombaridarnje: UN predvođen SAD-om okupirao zemlju za vrijeme građanskog rata, borba protiv jedne frakcije u Mogadishu
  120. Jugoslavija, 1992. - 1994., mornarica, pomorska blokada Srbije i Crne gore
  121. Bosna, 1993. - 1995., mlazni zrakoplovi, bombardiranje: nadzor zone zabrane leta u građanskome ratu, oboreni mlazni zrakoplovi, bombardirani Srbi
  122. Haiti, 1994. - 1996., trupe mornarica blokada protiv vojne vlade, vojska vraća predsjednika Aristidea na vlast tri godine nakon državnog udara
  123. Hrvatska, 1995., bombardiranje: napadnuta uzletišta krajiških Srba uoči hrvatske ofenzive
  124. Zair (Kongo) 1996. - 1997., trupe: marinci u izbjegličkim logorima ruandskih hutua, području gdje je počela kongoanska revolucija
  125. Liberija, 1997., trupe: vojnici pod paljbom evakuiraju strance
  126. Albanija, 1997., trupe: vojnici pod paljbom evakuirali strance
  127. Sudan, 1998., projektili: napad na farmaceutske pogone s izlikom da proizvodi teroristički nervni plin
  128. Afganistan, 1998., projektili: napad na bivše logore za obuku CIA-e kojima su se koristile islamističke fundamentalističke skupine optužene za napad na ambasade
  129. Irak, 1998., bombardiranje, projektili: četiri intenzivna zračna napada nakon što su inspektori za naoružanje optužili Irak da ne surađuju
  130. Jugoslavija, 1999., bombardiranje, projektili: teški zračni napadi NATO-a nakon što je Srbija odbila povući se s Kosova
  131. Jemen, 2000., mornarica: bombaški napad
  132. Makedonija, 2001., trupe: vojnici NATO-a smiruju i djelomično razoružavaju albanske pobunjenike
  133. SAD, 2001., mlazni zrakoplovi, mornarica, pripravnost zbog napada otetim zrakoplovom
  134. Afganistan, 2001., velika mobilizacija SAD-a uz napad na talibane i Bin Ladena
Ove nasilne intervencije nemaju cilj uspostavu mira i stabilnosti, već nametanje lažne demokracije, političkih diktatora, te divljeg neo-liberalizma nasuprot sustavima koje SAD smatra zastarjelima u divljim zemljama koje su iz njegove perspektive 'nepodobne i opasne'. Problem američkih nasilnih interakcije jest što svaka američka interakcija u sebi sadrži goleme nejednakosti u moći, bogatstvu, slobodama i mogućnostima. To je moguće pod krinkom nacionalizma, oblikovanog u nacionalnom karakteru Amerike koji određuje što je dobro a što loše, kako kod kuće, tako i u ostatku svijeta. Tako dolazimo do apsurda da su oni najgori učinci američke moći posljedica najdobronamjernijih akcija. Upravo zato SAD često ne smatra sebe odgovornim za neprijateljstvo drugih dijelova svijeta naspram njega. To još više otežava dobronamjernim Amerikancima da zamisle učinkovitu promjenu politike u svojoj zemlji.

Tome možemo zahvaliti i dubokoj američkoj opčinjenost samom sobom. Posredovanje medija i filma također određuje američku politiku, pa i ratove koje ona vodi jer, oni oblikuju javno mnijenje i uspijevaju regrutirati podčiniti umove tom 'globalnom nacionalnom interesu'. Amerika se nalazi u zatvorenom svijetu, oklopljena kulturom i ideologijom propagande i moći medija koji joj uskraćuju iskustva i ideje ostatka svijeta. Tako se povećava izoliranost, zaokupljenost samima sobom i neznanje, što je i jedan od najvećih problema kojeg svijet ima s Amerikom.



Sljedeći post: Svijet kao Amerika

izvori i preporuke:

Knjiga: Zašto ljudi mrze Ameriku? (link)



Rise of the History's biggest Empire



 

 


Ukoliko me želite kontaktirati, ili primati´mail obavjest´svaki puta kada objavim novi post, pišite na duh_vremena (et) yahoo (.) com

duh-vremena @ 03:40 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 1, 2016
U Hrvatskoj danas živi oko 800 tisuća djece i mladih, dakle osoba mlađih od 18 godina, onog budućeg naraštaja koji će nositi teret vraćanja javnog duga i svako dijete već je sada zaduženo za 265 tisuća kuna. Svako to dijete morat će u budućnosti plaćati veće poreze i više svog novca davati državi, a manje ga trošiti na sebe, da bi se taj golemi javni dug mogao vratiti. Veliki vanjski dug smanjuje gospodarski rast jer umjesto akumulacije privatnog kapitala dolazi do akumulacije državnog duga. U trenutku prodaje državnih obveznica (čime se država zadužuje) štednja stanovništva se premješta u državne obveznice umjesto da se ulaže u kuće, dionice ili obveznice tvrtki. Tako javni dug opet djeluje na smanjenje proizvodnje, plaća i radnih mjesta. U svakom slučaju, kad ministar financija prodaje državne obveznice, to nije nekakva dosadna transakcija o kojoj u novinama čitaju samo ekonomski lumeni, već se to tiče svakog od nas, pa čak i djece, jer će se njihovim novcem te obveznice jednog dana isplaćivati. To je ujedno i cijena sistema predstavničke demokracije u kojem narod bira predstavnika buržujske klase koji potom donosi odluke u ime naroda koji je nesposoban da to čini sam. Kako je to moguće?



Državni dug RH se počeo stvarati za vrijeme Domovinskog rata prilikom dizanja golemih kredita od SAD-a i EU za kupovinu oružja za obranu od JNA koja je pak svoje oružje naslijedila iz deponije bivše države Jugoslavije. Pri završetku rata, uslijedili su troškovi za saniranje ratnih šteta i funkcioniranje državnih sustava. Tek s promjenom vlasti 2000. strani kapital postao je lako dostupan i vlada se počela ozbiljno zaduživati za velike infrastrukturne projekte poput gradnje autocesta. Političari su se tada igrali skrivača s javnim dugom koji je stvoren kroz proračun, ali ne i onim iz izvanproračunskih fondova, pa je novac uzimala iz proračuna Hrvatskih autocesta (HAC-a), Hrvatskih voda, itd. S vremenom je to postala uobičajena praksa, koju je do savršenstva razvio HDZ i Ivo Sanader.

U prvih deset godina neovisnosti, odnosno do 1999. godine, za vrijeme mandata HDZ-ovih premijera javni je dug dosegnuo 47 milijardi kuna. Od 2000. do 2003. godine, za mandata prvog SDP-ovog premijera Ivice Račana, javni je dug povećan za 34 milijarde kuna. Na kraju mandata Račanove Vlade javni je dug iznosio 81 milijardu kuna. Od 2004. godine do 2011., Ivo Sander i Jadranka Kosor (HDZ) Hrvatsku su zadužili još 75 milijardi kuna, pa je kraj mandata Vlada Jadranke Kosor dočekala sa 156 milijardi kuna javnog duga. Tijekom vladavine SDP-a kojeg je vodio Zoran Milanović dug je povećan za 57 milijardi kuna. Ukupno gledano, HDZ-ove vlade zadužile su Hrvatsku za 122 milijarde kuna (HDZ je vladao 17 godina), a SDP-ove za 91 milijardu kuna (SDP je vladao 6 godina). To bi nam reklo da bi SDP s dodatnim mandatima vladavine zadužio državu još toliko da se izjednače s HDZ-om.
Ljudi stoga izlaze na izbore i kroz 'demokraciju' glasaju na izborima za predstavnika buržujske klase (za parlament, skupštinu, razna vijeća) koji će odlučivati umjesto njih o njihovim životima te naizmjenično zaduživati građane. Izlaskom na izbore i glasajući za buržuje, davaju im se na raspolaganje sredstva preko praonice novca, zvane 'država', što dovodi do zaduživanja samih građana koji glasuju, te svih narednih generacija koje dolaze.

Država – praonica novca za buržuje

Usprkos tome što državu mnogi smatraju simbolom domoljublja, vjere i doma, ona zapravo ne predstavlja ništa od toga. od same početne ideje pa do dan danas, država služi isključivo svrsi: 1.) zaštiti privatnih interesa buržujske elite 2.) praonica novca za buržujsku elitu. Ovo sve funkcionira zapravo poprilično jednostavno: Na svaki kredit kojeg podižu buržuji na vlasti, odabrani od strane naroda, banke zadaju goleme kamate koje stvaraju dug kojeg zatim otplaćuje narod. Iste banke, koje su u privatnom vlasništvu stranih korporatista (uslijed privatizacije i raspodjele), dug koji država ima prema njima, naplaćuju građanima - putem ovrha! Primjerice, uzmimo da prosječni građanin danas ima (realnu) mizernu plaću od oko 2500 i 3500kn. U slučaju ne plaćanja jednog računa (za vodu, struju, plin, komunalije) u iznosu od (npr.) 200kn, njegov dug se povećava na 900kn, a zatim na 1100kn iz razloga jer su naplatne komunalije, voda, holdinga i struje velike firme koje imaju ugovore s odvjetnicima koji funkcioniraju kao ovršiteljska mafija. Svaki puta kada netko od građana ne plati svoj račun, odvjetnik šalje upozorenja i pokreće tužbeni postupak s time da automatski naplaćuje svoje troškove koji se nadodaju na početnu cijenu neplaćenog računa. Sljedeće što se događa jest da osoba s 2500kn plaće više nije u mogućnosti platiti svoj račun zbog zateznih kamata.



Razvijene zemlje Europske unije nisu dozvolile sistem ovršiteljske mafije jer imaju sređenu birokraciju pa su stoga troškovi njihovih ovrha svedeni na minimum. Ako neka obitelj treba dobiti opomenu zbog ne plaćanja računa ili se pokreće tužbeni postupak, to se čini automatizmom putem sa par listova koji iziđu iz kompjutora - bez troškova privatnih odvjetnika i njihovih grandiozno skupih usluga. U tranzicijskim zemljama, poput Hrvatske, u kojima korupcija diktira pravila, stvari su obrnute.
Stoga, svima bi trebalo biti jasno da pomračeni umovi i veleizdajnici koji stoje ispred HDZ-a i SDP-a nemaju apsolutnu nikakvu ulogu u ovoj igri osim da narod održavaju u neznanju, da održavaju status quo, te dužničko ropstvo građana. Jedni imaju lažne maske socijaldemokrata i liberala, dok se drugi krase lažnim domoljubljem i kršćanstvom upravljajući tako nižim strastima naroda kojemu su, uza sve ostalo, oduzeli pravo na besplatno obrazovanje, siguran dom i zaposlenje. Zaključak je da se svi politički programi kandidata na izborima 2016. svode na: održavanje postojeće monetarne ovisnosti.

Političke stranke i statusni simboli

Političke stranke su organizacije stvorene kako bi očuvale partikularne interese svojih članova – političara koji ih vode, te kako bi se isti ljudi na vlasti bogatili, te istovremeno održavali status quo. To vidimo na praktičnoj činjenici o tome koliko su HDZ i SDP zadužili građane.
Ako pogledamo povijest, u vrijeme kraljica i kraljeva je vladala ista situacija. Čak se niti golema statusna razlika nije promijenila. Tada se kraljevi i kraljice nikada nisu spuštali na razinu naroda, već je razlika između vladara, te između radničkog sloja bila nesaglediva. To se događa i danas. Političari koji sjede u saboru se ne miješaju s narodom. Oni uživaju posebne privilegije, izvan zakona, uz pomoć države. Ako se kreću među ljudima, to je isključivo za vrijeme pred izbornih kampanja, ili povodom bilo koje druge samopromocije, jer se aktivnosti svih političara svode isključivo na samopromociju. U svim ostalim situacijama buržuji se kreću u najskupljim automobilima uz jako osiguranje. Kada ljetuju, ljetuju na udaljenim jahtama ili u vilama na osiguranim imanjima. Buržuji na vlasti opstaju zahvaljujući sistemu parlamentarne demokracije (Parlamentarna demokracija je oblik predstavničke demokracije: isključivo izabrani predstavnici naroda predstavljaju narod). Parlamentarna demokracija se bazira na elitizmu i statusnoj ovisnosti. Država je aparat koji to sve omogućava.



Sirotinja i srednja radnička klasa uzastopno bira i glasa političke predstavnika na temelju toga koji je njihov status u društvu. To možda ne čine svjesno, ali statistike i činjenice govore da političari koji pobjeđuju jesu oni koji imaju najviše zakupljenog javnog prostora za samopromociju. Onaj političar koji ima više novca, moći će si priuštiti kvalitetniju političku kampanju pred izbore, više štandova na kojima će njegovi potrčci dijeliti letke i regrutirati bezumnu masu, te zakupiti što više medijskog prostora za sebe. Dakle, uz pomoć svog statusa i debljine bankovnog računa, političar ostvaruje promociju na konte koje dolaze izborni rezultati. U zemljama u kojima vlada neo-liberalni kapitalizam (sve bivše socijalističke zemlje: Poljska, Rumunjska, područje bivše Jugoslavije, itd.) je gotovo ne moguće da se dogodi da narod odabere onog političkog predstavnika koji ima niži statusni simbol od drugoga, tj. onoga tko ima manje novca. Takvo činjenično stanje opstaje zahvaljujući visokoj toleranciji na korupciju. Primjerice, u zemljama u kojima vlada praktična socijalna demokracija (Skandinavske zemlje) biranje političara se ne svodi isključivo na status, već i na praktičnost njihovog programa. Bitna razlika je i da takve zemlje imaju i više opcija nego što ih imaju neo-liberalne zemlje. Tako u skandinavskim zemljama osim konzervativaca i lijevih postoje stranke ekonomskog razvoja i zeleni. U neo liberalnim zemljama postoje konzervativci (HDZ), sindikalisti (SDP), a u onim više pro-američkim postoje i stranke nacional-kapitalizma poput Živog zida. Most i sve ostale stranke ideološki ionako već pripadaju spomenutom bloku HDZ-a ili SDP-a. Od svih opcija koje su se do sada ponudile u ovoj državi, svi oni su se grupirali na jednu od ovih ponuđenih strana, a niti jedna od tih strana ne zagovara potpuno uništenje ekonomskog sustava i građenje novog, samoodrživog sistema, jer tome ne služi parlamentarna demokracija. 

Čak i Živi zid, koji se uz protuhe glavnih stranačkih blokova čine najbliže onome što svaki građanin iskonski želi, hipnotički zagovara gospodarski razvoj, monetarni suverenitet i nacionalizaciju banaka. No, jedine prave promjene se mogu dogoditi rušenjem kompletnog kapitalizma, a to podrazumjeva rušenje kompletnog bankarskog sistema, svih vladi, pa i same države, jer su svi ovi elementi čvrsto povezani. Stoga se rješenje ne nalazi u političkim strankama, niti u parlamentarnoj demokraciji (izborima), već u sabotiranju i rušenju ovog zastarjelog sistema.

Korporacijsko - monopolistička kultura i sumrak Hrvatske

Hrvati vjeruju da je recesija u Hrvatskoj rezultat stjecaja okolnosti, te da sve veći broj nezaposlenosti uzrokuje svjetska kriza, a ne sistem parlamentarne demokracije. Hrvati misle da je problem beskućništva u Hrvatskoj produkt 'nekog tamo pijanca koji je imao raskalašeni život', te da to nije produkt države (ako uopće i misle o beskućništvu). Hrvati vjeruju kako su golemi propusti i blamaže političara u strankama koje favoriziraju, produkt nestašluka, pa svake godine praštaju i ponovno glasaju za iste. Hrvati zapravo vjeruju da je današnja korporacijsko - monopolistička kultura (ili njezina uljepšana slika kakva je reinterpretirana na televiziji u obliku infantilnih reklama koje navode na bjesomučnu potrošnju i glasanje za prividna politička lica) prirodna, dobra i neizbježna. Nasuprot tome, takva je kultura zapravo neprirodna, umjetna, bezumna i genocidna.
Umjesto da se političke opcije i sami političari duboko propitkuju, zaslijepljeni su zbunjujućim i ispraznim pojmovima demokracije, koju političari jako često koriste, a da pri tome ni sami ne znaju što znači ta riječ. Osim njih, u Hrvatskoj demokraciju često serviraju obrazovni djelatnici i masovni mediji dok je istovremeno, divlji, neoliberalni kapitalizam poput zraka posvuda oko nas i iznutra i izvana. Ne vidimo ga jer se ne pojavljuje često u medijima, a 'ono što nije u medijima i ono što nije na televiziji, to nije naša realnost'.

Obećanje za nova radna mjesta

Upravo u potrebi za radnim mjestima, političari obećavaju zaposlenja. No, u suštini, nemoguće je doći do novih radnih mjesta. Ona mjesta koja su propala, propala su jer ih je sažvakao neo-liberalni sistem i ona se nikada neće vratiti. To je nešto što buržuj na vlasti neće izgovoriti, jer time više ne bi imao materijala za nova obećanja. Pravo na rad, iliti pravo na otuđeni rad zapravo uopće nema smisla.
U plemenskoj društvenoj organizaciji ljudi su u svojim pravima bili jednaki i nitko nije imao veće ili manje pravo na hranu ili dom. Poglavice, šamani i vračevi služili su svojim sunarodnjacima. Kada su pojedinci došli na ideju ostvarivanja vlasti putem prisvajanja viška proizvoda za to im je trebala podrška šamana ili vrača koji će narodu objaviti da je ovaj poglavica «pomazanik bogova» kojem je vlast dana od strane bogova. Tako nastaju vladajuće klase koje su oslonac jedna drugoj (plemstvo i svećenstvo). Tada je moguće natjerati ljude da rade što god vi želite, da grade piramide, palače, i ostale «grandiozne» građevine koje predstavljaju «napredak» ljudskog društva od primitivne jednakosti ka razvijenoj podijeljenosti – eksploataciji / otuđenom radu.



Rad koji su robovi vršili za svog gospodara u robovlasništvu, kmetovi za svog vlastelina u feudalizmu, ili radnici za svog poslodavca u kapitalizmu u načelu se ne razlikuje – to je otuđeni rad, prisilan rad u korist nekoga drugoga. Ljudi inzistiraju na svom pravu na rad, što je i razumljivo jer u ovom robovlasničkom sistemu to jest jedini način da se preživi, jer se mora raditi kako bi se plaćalo skupe režije, porez i hrana (koja bi trebala biti besplatna). Uistinu, malo je različitosti u događajima danas, od onih koji su se zbili u prošlosti, kada su robovi preklinjali svoje robovlasnike da im plate za svoj rad, skrate radno vrijeme, daju besplatni topli obrok, naknade za prijevoz i nakon toga će oni pristati i dalje biti robovi. To su stvari koje su robovi zatražili 1.svibnja prije 100 i nešto godina. Isto se čini i danas, preklinju se robovlasnici da daju posao i plaće, kako bi se kupio automobil ili digao kredit za stan. Stvari se nisu previše mijenjale, osim što sve izgleda ˝prihvatljivije˝ i ˝moralnije˝.

Političarima nije interes stvoriti samoodrživi sistem, jer sistem ne može biti održiv uz političare i parlamentarnu demokraciju. Iako je zapošljavanje, povećanje standarda, povratak profita u javni sektor, obnavljanje gospodarstva ili zaštita prirodnih resursa nešto što često čujemo od političara za vrijeme njihovih besramno infantilnih kampanja, ono nije u njihovom interesu. Ušteda na ljudskoj snazi prioritet je neo-liberalizma i mnogo je isplativije ulagati u vojsku, oružje, te ulaganjima u privatne sektore i privatne banke. Sve dok postoji relativna kupovna moć, nema potrebe za bilo kakvih progresom u društvu. Financijske krize i uvođenje mjera štednje kao odgovora na nju započeli su rastakanjima socijalnih i radničkih prava od strane politike koju sprovodi država. Nikoga nije briga za to što vi nemate posao.

Alternativa – rješenje?

Po svemu sudeći, jedino kompletno rušenje postojećeg sistema, te zamjena s potpuno novim sistemom je prihvatljivo rješenje. Niti jedna politička opcija unutar izbora ne nudi rješenje jer, naravno da sistem parlamentarne demokracije ne pristaje na neophodno samouništenje. Dakle, izlaskom na glasačka mjesta i davanjem glasa bilo kojoj političkoj stranci zapravo ojačavamo tu manjinu (1%). Organiziranje prosvjeda koji zahtijevaju izmjenu postojeće vlade s drugom, te raspisivanja novih izbora nisu rješenje jer to nije izlazak iz predstavničke demokracije. Inzistiranje na više radnih mjesta i na povrat kapitala u javni sektor također nije rješenje jer državne institucije ne postoje zbog naroda, već zbog političkih, bogataških elita koje gledaju vlastiti interes. Vrijeme je da shvatite da smo sami sa sobom i mi, 99%, moramo pronaći najfunkcionalnije rješenje i samoorganizirati se! Alternativa za parlamentarnu demokraciju jest direktna demokracija.

Direktna demokracija je oblik otvorene, demokratske institucije (mlađa sestra anarhizmu) u kojoj je potpuno nemoguće očuvati privatne interese i imati hijerarhiju. Ostvaruje se putem radničkih vijeća i plenumima na radnim mjestima, odnosno održavanjem otvorenih skupština u mjestima življenja. Direktna demokracija, odnosno mogućnost da ljudi sami donose izravne odluke umjesto da se pasivno prepuštaju samovolji "demokratski" izabranih političara pod utjecajem kapitala, je pravo rješenje za pravedniji i bolji sustav koji traže ljudi širom svijeta. Tome da donošenje važnih odluka i upravljanje resursima (institucijama, bankama, korporacijama, tvornicama) bude u rukama cijeloga društva, a ne uske političko-ekonomske elite, mogu se protiviti jedino buržuji.

U trenutku kada država i ekonomija profunkcioniraju po principu direktne demokracije uz uvažavanje temeljnih načela solidarnosti, materijalne ravnopravnosti i pravednosti, dolazimo do tranzicije prema boljem, za život ugodnijem, solidarnijem, održivijem te pravednijem društvu na kojemu se temelje sve ˝utopijske˝ideje.



Prvotno je rješenje to da svaki pojedinac prestane glasovati za političare koji pripadaju buržujskoj eliti. Za promjenu, pojedinac bi trebao početi snositi odgovornost i donositi odluke sam za vlastiti život. Glasovanjem za aktualne političke stranke koje vladaju državom zadnjih 20 godina se čini upravo suprotno. Dapače, sva šteta koja je nanesena narodu, nanesena je zapravo odobrenjem samog naroda koji je birao svog mecenu, vlasnika da sjedi na Pantovčaku i odlučuje o životima ljudi s kojima se ne može poistovjetiti niti osjeća apatiju. Zato, predstavnička demokracija u kojoj živimo i koju ljudi održavaju, jest ne-progresivan, zastarjeli sistem koji dokazano ne funkcionira.

Na kraju: golema je razlika ako na izborima više od 50% ljudi križa listiće, te ako više od 50% ljudi  ne izađe na izbore. Stoga, križanje listića je aktivno sabotiranje postojećeg sistema parlamentarne demokracije, te korak prema nečemu novom.




Rezultati anketnog pitanja (1.9. - 10.9.2016.):
Na izborima 2016. biram:
HDZ - 6%
SDP - 24%
MOST - 4%
HNS - 1%
Živi Zid - 11%
Bandić - 2%
HSP - 0%
neka druga opcija - 12%
ne izlazim na izbore - 28%
križam listić - 11%

Ukupno glasova: 97

duh-vremena @ 13:30 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, srpanj 23, 2016
U kapitalističkom društvu, ljudi se dijele na dvije glavne klase. Većina je otuđena od svojeg rada, svog vremena, svojih života i svojih obitelji kako bi zarađivali svoje plaće da prežive. Ova klasa proizvodi ili konzumira kapital i zove se proletarijat ili radnička klasa. Proletarijat uključuje radnike koji prodaju svoj rad, kao i sve koji ovise o njima, poput nezaposlenih, djece, nemoćnih i drugih. Druga klasa preuzima kontrolu nad otuđenim vještinama radnika (kapitalom), kao i nad otuđenim proizvodima njihovog rada (kapitalom). Ova klasa zove se buržoazija ili kapitalistička klasa. Buržuji koriste vještine i proizvode radnika za vlastitu korist, održavajući time ovakav odnos među klasama.

  

Dokle god svakodnevni klasni odnosi eksploatacije funkcioniraju, moć i bogatstvo buržuja nastavit će rasti prisvajanjem otuđenog rada proletarijata te time dodatno jačati sustav koji održava ovakve odnose. Jedini način za borbu protiv ovoga je napad na kompletni sustav kapitalističkog društva, umjesto da se targetira samo jedna imaginarna skupina moćnika koje teoretičari zavjera nazivaju iluminatima. Ugnjetavanje i eksploatacija uzrok je kapitalističkog sustava.

Ako proučimo sistem kapitalizma, vrlo brzo ćemo doći do odgovora kako društvo generira ugnjetavanje i eksploataciju. Tek kada shvatimo kako sustav funkcionira, možemo ga zamijeniti nečim novim. Ni prije niti poslije.

Kapital

Svakodnevno stvaramo proizvode na pokretnim trakama. No, kada oni izađu iz tvornica oni više ne pripadaju nama: u restoranima i dućanima pripremamo i prodajemo proizvode (kapital) koji nisu naši. Kad smo nezaposleni, okruženi smo zgradama, odjećom i prehrambenim proizvodima (kapitalom) koji nisu naši, a koji su otuđeni od ljudi poput nas nakon što su napravljeni. Životinje, koje bi trebale nesmetano boraviti u prirodi također su oskvrnjene, zatočene i pretvorene u proizvodne jedinice (kapital) koje prekomjerno konzumiramo čineći ekocid najširih razmjera. Svi naši potencijali, kao ljudskih bića, su zakinuti, s odrastanjem nestaju i najčešće nikada niti ne dođu do izražaja jer se svakodnevno grčimo za preživljavanjem, jer ne možemo jednostavno uzeti hranu, odjeću ili sklonište koji nam trebaju, ili ih podijeliti s drugima ako ih napravimo. Sve pripada nekome drugome, najčešće nekoj korporaciji. Hrana, odjeća i skrovište - osnovno ljudsko pravo svakog živog bića, ne smije imati cijenu, a kamoli biti nedostupno. No, u kapitalističkom sistemu stvari koje pripadaju svakome prema osnovnom ljudskom pravu, imaju cijenu i zahtijevaju borbu i prestiž, što na kraju uzrokuje neimaštinu, beskućništvo, siromaštvo i glad.






         

Kao produkt istoga dolazi i do kriminala koji je jedan od osnovnih uzroka kapitalističkog društvenog uređenja. Onaj tko nema novca, onaj tko nije uspio zaraditi zbog nepravde, bolesti ili nekog trećeg razloga, neće imati osnovu za siguran život. Nije moguće čak ni dijeliti s drugima stvari koje napravimo, jer država uvijek pronađe načina da dijeljenje proglasi ilegalnim i da vas kazni zbog toga. S druge strane, ono što ima mogućnost protoka jest kontrolirani kapital koji pripada nekoj korporaciji ili je u nečijem vlasništvu.

Rasizam je također unosni kapital. On proletarijat tjera u ratove koji su također kapital, jer se vode isključivo zbog industrije oružja, kapitala koji se nalazi na prvom mjestu kao najunosniji u svijetu. Također, vode se i zbog gospodarenja nad resursima, što je također kapital. Sve nuspojave kolonizacije od strane zapadnog imperija, masovno ubijanje civila na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi, izbjeglički valovi, terorizam, itd. su produkti kapitalističkog divljanja i buržuje opskrbljuju kapitalom.

Stoga, kapitalizam nisu kapitalisti koji upravljaju korporacijama, to je čitavi sistem s pravilima koja se moraju slijediti, kako bi se generiralo što više kapitala. Dokle god je rad otuđen od jedne klase u korist druge, svakodnevno funkcioniranje društva stvarat će kapital, a s njim i vladajuću klasu koja kontrolira otuđeni rad i proizvode (kapital).

Otuđenje

Kada je jedna klasa prisiljena prodavati svoju radnu snagu kako bi si priskrbili hranu, odjeću i skrovište, nusprodukt jest otuđenje. Otuđenje je zajednički osjećaj mnogim ljudima i može se reći kako ono opisuje današnji svijet. Koliko vas nije upoznato s ovim osjećajem u svojoj svakodnevici?

Pojam 'otuđenje' opisuje odvajanje nečega od sebe. Primjerice, kada idete na posao, vaše su sposobnosti otuđene od vas za vrijeme radnog procesa i postaju kapital. Sposobnost dizanja kutija, obavljanje mentalnih zadataka, koordiniranje rada drugih kolega je svojstvo uma i tijela tijekom radnog vremena i ono postaje oruđe u službi nekoga tko ga koristi za vlastitu dobit. Dakle, vaše osobine su otuđene kako bi služile tuđim interesima.



      

Otuđenje opisuje odnose među ljudima koji su postali skriveni iza odnosa sa stvarima. Sve u vašem domu proizveli su, transportirali i prodali ljudi poput vas, vaši kolege proleteri. Ti ljudi također ovise o stvarima koje vi proizvodite, transportirate ili prodajete putem otuđenog rada. Jedini oni koji ne ovise i koji nisu ugroženi jest buržoazija. Nakon dugo vremena ovakva nam se situacija počela činiti sasvim normalnom. Ljudi se brzo dresiraju i navikavaju na nametnute sisteme vrijednosti. Od ideje za monitoringom i postavljanjem kamera na ulice je prošlo malo vremena. Prije 20 godina to je bila tema znanstvene fantastike, a danas je to opće prihvaćena svakodnevica i više nitko nema ništa protiv kamera koje se nalaze na svakom uglu ulice, u svim zgradama i hodnicima.

To je zato što kapitalizam ne ulazi na velika vrata, nego se polagano ušuljava u naše živote.
Većina još uvijek nema osjećaj da ih netko na nešto prisiljava, već misle da sve rade svojom voljom. Međutim, to je vrlo daleko od istine i ne treba puno da se toga postane svjestan. Upravo su ljudi sam obrambeni mehanizam kapitalizma. Oni misle da ih nitko ne prisiljava direktno na mukotrpan posao, no činjenica da većina nas mora raditi, te da su nam opcije radikalno sužene predstavlja prisilan rad. Nemamo slobodan pristup resursima (zemlji, alatima, vještinama potrebnim za samoostvarenje i preživljavanje). Te su stvari ukradene od naših predaka i danas smo prisiljeni raditi kako ne bi gladovali. Ako ne donosimo pametne ekonomske odluke, ubrzo završavamo siromašni i bankrotirani. Ista roba koju proizvode milijuni radnika počinje dominirati nad njima samima.

Rad protiv nas samih

Što više otuđenog rada obavljamo, to generiramo više kapitala, što više kapitala proizvedemo, to ljudi koji upravljaju kapitalom imaju veću moć nad nama. Kapital može poprimiti različite oblike. Šefovi ponekad investiraju u velike poslovne zgrade i tvornice, i u tom slučaju kapital poprima oblik fizičkih zgrada. Ponekad šefovi koriste kapital kako bi unajmili ljude koji osiguravaju glatko odvijanje procesa stvaranja kapitala, kao što su na primjer menadžeri ili policajci. U tom slučaju, kapital je personificiran u drugim ljudskim bićima i njihovim ponašanjima. Ali, sam je kapital nešto mnogo veće od bilo kojeg pojedinačnog policajca, menadžera ili šefa. Korporacija može promijeniti svakog glavnog direktora, upravni odbor ili čitavu radnu snagu, no kapital će svejedno teći.

'vladari su kao meci u šenzeru. čim ispucate jednog, drugi će odmah zauzeti njegovo mjesto.'- Ruski romanopisac Lav Tolstoy

    

Mi smo ti koji svakim danom iznova stvaramo i reproduciramo kapitalistički sustav kroz podržavanje korporacija u kupovini i potrošaštvu, podržavanja industrije nasilja nad životinjama, gledajući korporatističku televiziju i ne radeći ništa kako bi se srušio kapitalizam. Televizija, toksični otpad, fast food, nuklearne bombe, ratovi, oružje, sve je to također kapital kojega on (kapitalizam) kontinuirano stvara kroz naše svakodnevne aktivnosti. Kapital živi na našoj energiji, on dominira nad nama iz naše nutrine. Ako pokušamo zaraditi švercom, na kraju radimo više nego bi radili za šefa, i uz to riskiramo i tamničenje. Ako prodajemo travu, moramo se natjecati s drugima koji rade isto i stvarati novac za dobavljače. Ako smo mi dobavljači, ponovno riskiramo tamničenje. Ako pokrenemo vlastiti biznis, opet ćemo se ubijati od posla da izdržimo konkurenciju. Dakle, čak i ako smo sam svoj gazda naš rad je otuđen. I dalje trošimo vlastiti talent, kreativnost i vrijeme kako bi preživjeli, održavajući pri tome kapitalistički sustav na životu.

Problem teorije o iluminatima

Teorija o iluminatima ne uspijeva objasniti funkcioniranje ovog sustava niti nudi ikakvo rješenje za njega. Teoretičari zavjera svu krivnju svaljuju isključivo na jednu skupinu, bilo to da se radi o masonima, židovima ili bankarima. U svijetu oko sebe, teoretičari zavjera percipiraju određene aspekte kapitalističkog sustava, ali njihova objašnjenja tih pojava su pogrešna. Umjesto uočavanja činjenice da je kapital dominantna slika u društvu, oni ga zamjenjuju s drugim, imaginarnim silama projicirajući ogromnu moć na pojedince, za koje se onda čini kao da posjeduju svu moć samog kapitala. Teoretičari iluminata brkaju dužnosnike u vladama i korporacijama sa silom koja pogoni kapitalizam kao cjelinu.


Nema sumnje kako mnoga mjesta na kojima se donose važne odluke poput korporativnih direktorskih sala, federalnih rezervi ili pentagona nisu demokratske i transparentne institucije. Teoretičari iluminata s pravom ističu zahtjev da bi svi kojih se odluke tiču trebali sudjelovati u njenom donošenju, no ono što ne shvaćaju je da, dokle god će kapitalistički sustav stvarati moćne ljude i korporacije, stvarna demokracija neće biti moguća.

Iluminati, NLO-i, vanzemaljci i antikrist su projekcije kapitala na izmišljene skupine. Ljudi koji žele promijeniti svijet koristeći teoriju o iluminatima bore se sa sjenama, sjenama kapitala, pravog vanzemaljca kojeg svi mi stvaramo putem društvenih odnosa u kojima svakodnevno sudjelujemo. Štoviše, mnogi teoretičari zavjera misle da su sjedeći za kompjutorima ili čitajući neke knjige o teorijama zavjera već izašli iz sistema. No, informiranje o tajnim društvima, iluminatima i vanzemaljcima im ne može priskrbiti zaštitni omotač od kapitalizma. Tvrdnja da su svi ljudi izmanipulirani, te da im jedino može pomoći istina, na način da ih oni (teoretičari iluminata) nagovore da pogledaju neki prosvjetljujući materijal ili da pogledaju link kojeg postaju na internetu, je potpuni promašaj. Unatoč tome što svi imamo pristup internetu, blogovima, facebooku i youtubeu, revolucija se neće dogoditi na youtubeu i internetu, već se ona mora dogoditi u nama samima, a zatim na ulicama.

     


Jedino rješenje - uništenje sustava

Ugnjetavanje i eksploatacija, te sam kapitalizam je produkt nas samih i iziskuje promjene u nama. To znači da se trebamo potruditi, u što većoj mjeri, ne sudjelovati u generiranju kapitala oko nas. To podrazumijeva podizanje samosvijesti, samokritičnosti i mijenjanje navika. Nije potrebno odlaziti u trgovačke centre i trgovačke lance kako bi se kupovala hrana, već je moguće podržavati lokalne uzgajivače i grupe solidarnih razmjena kako bi se izbjeglo generiranje kapitala. Nije potrebno ni podržavati industriju mliječnih i mesnih proizvoda (kapitala) zbog koje se masovno ubija preko 150 biliona životinja na dnevnoj bazi. Nacionalizam, fašizam, rasizam, seksizam, specizam, ksenofobija, antisemitizam, islamofobija, homofobija, itd. su ključni kotači kapitalizma koji se održava na konte podjela u društvu, mržnje koja generira nemire, zatim rat, a potom kapital.

Jedan od osnovnih neprijatelja kapitalizma jest solidarnost i samoorganizacija, što podrazumijeva organiziranje i aktiviranje u lokalnim zajednicama kroz ne-formalne organizacije koje kao takve ne mogu generirati kapital. Pomaganje i suosjećanje ljudima u potrebi, protivljenje svakom nametnutom autoritetu i državnoj represiji, protesti, nepoštivanje političke elite i podržavanje generalnog štrajka su sigurni koraci prema konkretnom protivljenju kapitalizmu.

Kroz povijest siromašni i obespravljeni su se borili kako bi smanjili udio rada koji će kapital isisati iz njih, pokušali su promijeniti pravila igre ili čak u potpunosti prestati igrati. Kapitalizam nije vječan, nije propisan božjom voljom, niti njime upravljaju tajni iluminati, poput svakog društvenog sustava, može biti stvoren i uništen. Kao što smo vidjeli, kapitalizam ovisi o našim svakodnevnim aktivnostima koje ga održavaju i reproduciraju, stoga ga mi možemo i uništiti, međusobno se organizirajući kako bismo prekinuli proces eksploatacije i ugnjetavanja, porazili sile koje nam stoje na putu te stvorili nove načine upravljanja društvom i zajedničkog življenja u dostojanstvu i miru, uz zadovoljavanje svih naših potreba.

        

Vezani postovi:

  • Uvod u teoriju o iluminatima (link)
  • Teorija o iluminatima i njezine nelogičnosti (link)
Izvori:


Ukoliko netko želite primati obavjest svaki puta kad objavim novi post, javite se na mail: duh_vremena@yahoo.com

duh-vremena @ 16:27 |Komentiraj | Komentari: 30 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 31, 2016

         

Teoretičari iluminata često spominju ‘Sotonu’, ‘Luciferske organizacije’, 'Sudnji dan' i 'znak zvijeri'. Termini Sudnjeg dana i znak zvijeri dolaze iz Biblije, a popularizirao ih je pokret milenarističkog protestantizma, nastao sredinom 19. st. Milenaristički pokreti vjeruju da se bliži kraj svijeta i pokušavaju se na njega pripremiti. Pripremaju se, kao što vidimo, već više od dva stoljeća, a kraj svijeta nikako da dođe. U 19. stoljeću Milenaristi su razvili složenu kronologiju, s nizom znakovlja koji najavljuju Drugi Kristov dolazak, a prije toga dolazak Antikrista koji će imati diktatorske afinitete. Danas je veliki broj evangelističkih kršćana koji pripadaju, radikalnim, militantnim sektama u SAD-u i neprestano iščekuju znakove antikristovog dolaska. Ideja o dolasku Antikrista, koja se nalazi i u samoj teoriji o iluminatima, ne samo da ima uporišta u Kršćanstvu, već i u onom fanatičnom.

Za uvod u ovu temu, pročitajte prethodni post: Uvod u teoriju o iluminatima (link)

Antikrist

Početkom 20. stoljeća, evangelisti su Prvi svjetski rat smatrali naznakom kraja, te predviđali dolazak ‘antikrista’. Međutim, ‘antikrist’ se nije pojavio. Veliku gospodarsku krizu, uspon fašizma i Drugi svjetski rat su također interpretirali kao definitivne znakove da je kraj blizu. No, nikako da taj očekivani kraj konačno i dođe. O čemu se zapravo radi?

U skladu s njihovim, fundamentalističko vjerskim, shvaćanjem Biblije, tragali su za znakovima porasta državne moći i uspona individua koje su uživale kult ličnosti, a koje bi mogle biti Antikrist. Tako je 1920-tih evangelistički vođa Gerald Winrod tvrdio da je Benito Mussolini, talijanski fašistički vođa, ustvari 'antikrist' i da je Liga naroda znak njegove rastuće moći. Predviđanja o kraju svijeta nastavila su se i kasnije, tako su neki evangelici u 1950-tima tvrdili da je novi izum zvan kompjuter zapravo 'antikrist', a u 1970-tima su za mikročipove i laserske barkodove tvrdili da predstavljaju 'znak zvijeri', te da će njima ljude označiti u 'antikristovo ime'. Tijekom Obamine predsjedničke kampanje, mnogi evangelisti, vjerski fanatici, ali i teoretičari zavjera i iluminata, tvrdili su da je i on 'antikrist', a utjecaj NATO-a je predstavljao njegovu 'rastuću moć'. Izbjeglički val mnogi zaluđenici i teoretičari iluminata smatraju znakom zvijeri i 'dolaskom antikrista'. Ovo ide u nedogled.







Vidimo da figura Antikrista i ideja o sudnjem danu predstavljaju bitan dio većine teorija o iluminatima od 1920. pa na ovamo. Teorije o iluminatima, iako mnogima pružaju trenutno objašnjenje problema u svijetu, bez da se pozabave konkretno tim problemom, zapravo je sistem dvostrukih standarda. Sad ćemo vidjeti i kako (ne)funkcionira taj sistem. Teoretičari zavjera koji nisu vjernici (ateisti) zlo će vidjeti u kršćanskoj religiji i religijama općenito, smatrajući Kršćanstvo iluminatskom tvorevinom. Teoretičari zavjera koji su vjernici sve ne-Kršćane smatraju slugama sotone, a svatko tko relativizira njihovu teoriju prikazujući ju kao plagijat, kao što to ja činim na ovome blogu, po defoltu je 'antikrist' i 'sluga iluminatima'. Ova potonja skupina teoretičara zavjera se bazira na evangelističkoj predodžbi teorije o iluminatima. Vidimo da i jedni i drugi krivo detektiraju neprijatelja i da su ekstremno isključivi.

Iskorištavanje fleksibilnosti teorije o iluminatima

Početkom 20. stoljeća masovni radnički pokreti s milijunima ljudi potresali su Njemačku, Italiju, Francusku, Sjedinjene države. Radnici u ruskoj revoluciji 1917. napokon su srušili omraženi caristički poredak. Težnju ka komunističkom poretku su kao prijetnju vidjeli oni koji su se bojali da će socijalističke revolucije srušiti kapitalizam.



Kao i u prethodnim obrascima, oni koji su ovisili o dominantom poretku i protivili se revolucijama, društvena previranja koja nisu htjeli i nisu mogli objasniti, objašnjavali su, pogodite čime? - uz pomoć teorije o iluminatima! Tako su se moderni kapitalisti, baš kao i kraljevi i kraljice u vrijeme Francuske revolucije, okrenuli korištenju fleksibilnosti teorije o iluminatima u svrhu blaćenja radnika. Engleska aristokratkinja Nesta Webster, 1926. godine je napisala knjigu 'Tajna društva i subverzivni pokreti, Potreba za fašizmom u Velikoj Britaniji', a Lady Queensborough je 1933. objavila knjigu 'Okultna teokracija'. To su dvije ključne knjige u kojima se zastupa teza da su revolucionarna mišljenja širom svijeta posljedica tajne zavjere iluminata, pa su kombinirale stare zavjere iz prosvjetiteljstva s modernima. Isto se čini i danas. Novitet bi svaki puta bio dodavanje novih izmišljotina koje su odgovarale modernijim interesima.

Ove aristokratkinje su prenapuhale priču o iluminatima više nego itko prije: iluminati su odjednom navodno bili potomci vitezova templara, a sva tajna društva koja su ikada postojala su bila samo njihove frontovske organizacije. Tvrdile su da iluminate financira tajna skupina židovskih bankara u svojoj potrazi za svjetskom dominacijom.

Ali, s obzirom na navedene činjenice, stanje je ovakvo: teorija iluminata zapravo je došla od buržoazije, elita i konzervativnih snaga koje su pomoću njih objašnjavale i zaustavljale narodne pokrete. Ova kombinacije teorije o njihovom porijeklu iz drevnih vjerskih redova, financiranu od strane Židova, sljedbeništva Sotone i Antikrista, apsolutna svjetska dominacija, aktualna je i dan danas. To je poražavajuća činjenica za promotore teorija o iluminatima koji najčešće ne žele znati ništa o porijeklu ove teorije, a još manje se suočiti s činjenicom da ona potiče od same elite, te da je ta teorija bućkuriš buržoazijske propagande i evangelističkih vjerskih idiotarija. Teoretičari iluminata se tako od bilo kojih povijesnih činjenica brane nijekanjem, te popularnom osudom: 'iluminati obmanjuju putem teorija da su iluminati teorija', ili ‘ti si Sotonist, i čeka te vječno uništenje’.

Crnački pokret za oslobođenje i teorija o iluminatima

Elite su izmislile teoriju o iluminatima kako bi objasnile izazove svojoj vlasti, a danas radnička klasa istom teorijom objašnjava opresiju koju trpi. Iz tog razloga, teorije zavjere i urbane legende postale su tipičan element potlačenih zajednica u SAD-u, pogotovo crnačkih četvrti. Kako bi prošli kompletan put razvoja teorije o iluminatima od ranih 1920-tih, pa sve do danas, ne možemo zaobići crnački pokret koji je ključan za razvoj ove teorije.

U crnačkim četvrtima ljudi govore da je AIDS izmislila vlada kako bi poubijala crnačko stanovništvo. Ljudi govore kako vlada potajno planira uvođenje izvanrednog stanja i otvaranje koncentracionih logora. Govore kako Ku Klux Klan potajno posjeduje Church's Fried Chicken lanac brze hrane, te ga koristi kako bi uništio zdravlje crnaca. Ove silne teorije zavjera i urbane legende godinama su cirkulirale crnačkim zajednicama. Bilo je samo pitanje vremena kada će teorije o iluminatima izmišljene u 1920-tima biti povezane u jednu veliku teoriju o iluminatima. Bez da je to pokret za oslobođenje crnaca uistinu želio, doprinio je ovakvom razvoju događaja. Naime, teorije o iluminatima ovladale su crnačkim četvrtima nakon poraza pokreta iz 1920-tih. Kao što smo već ustanovili, potrebu za pojašnjenjem bezizlaznih situacija, razočaranja, teške socijalne situacije i radničke obespravljenosti, nažalost najčešće dovodi do potrebe za teorijom o iluminatima. Tako je bilo nakon nemira čiji je vrhunac bio 1960. kada su se milijuni crnaca pobunili protiv američkog kapitalizma. U razdoblju između 1965. - 1968. svaki veći američki grad doživio je masovne nerede. Ljudi su pljačkali dućane i besplatno dijelili namirnice, provaljivali su u skladišta nacionalne garde i naoružani se borili na ulicama. Kako se borba razvijala, milijuni ljudi počeli su se pitati zbog čega su crnci uopće potlačeni, te tko su njihovi neprijatelji.



Crni komunisti, poput stranke Crnih pantera, neprijatelja su vidjeli u bijelom rasističkom kapitalizmu te su pokušavali ujediniti radnike svih rasa u borbi protiv tog sistema. Nudila su se razno razna objašnjenja na temelju znane teorije o iluminatima. Crnački pokreti su tvrdili da se svi crnci nalaze u ratu protiv bijelaca. Pokret ‘Nation Of Islam’ (NOI) izmislio je mit o crnačkoj superiornosti, te su svoje sljedbenike učili kako su bijelci stvoreni tisućama godina ranije od strane crnog znanstvenika Yakuba, u slučajnom laboratorijskom eksperimentu. Stoga je zadatak crnaca da kroz NOI ponovno zauzmu svoju poziciju kao superiorna rasa na zemlji. Ova fantastična teorija zavjere nije imala nikakvog uporišta u znanosti ili povijesti, ali je ponudila jedino objašnjenje za opresiju i identifikaciju krivaca. Drugi dio crnačkog pokreta se također okrenuo antisemitizmu. Mnogi su pripadnici pokreta vidjeli kako sitni vlasnici poduzeća izrabljuju crne mušterije te kako banke odbijaju kreditirati crnce, a neki od tih ljudi su bili židovskog porijekla. Ovi aktivisti su dakle pobrkali neposredni izgled ove opresije s njenom suštinom. Crnce jesu izrabljivali sitni buržuji i bankari, i neki od njih (ne svi) jesu bili Židovi. Ali, ti buržuji crnce nisu izrabljivali zbog religije ili rase, već zato što su buržuji pripadali kapitalističkoj buržujskoj klasi. Crni militanti su tada imali problem s upiranjem prsta u taj difuzni kapitalistički stroj, pa su ga upirali u iluminate. Kao i u 19. stoljeću, antisemitizam je u 60-tima služio kao populistički mit. Crnačka radna klasa se mogla bez problema ujediniti s drugim siromašnim ljudima u borbi protiv vladajuće klase. Mogli su se boriti i protiv crnih vlasnika poduzeća koji će kasnije postati opresivni gradonačelnici i šefovi policije. Umjesto toga, ujedinili su se samo s crncima u pokušaju da se bore protiv Židova (iluminata).





Promašena teorija o iluminatima je, između ostalog, uzrokovala i to da je do 70-tih pokret za oslobođenje crnaca bio uglavnom poražen, pobune ugušene oružanim snagama, a revolucionari poubijani ili zatvoreni. Američki kapitalizam prihvatio je reforme, ali samo kako bi razvodnio pokret. U gradovima diljem zemlje izabrani su crni gradonačelnici, a visoko obrazovanim dijelovima crne populacije omogućene su nove poslovne karijere. Oduvijek je bilo crnih vlasnika obrta i pripadnika srednje klase. Tako ih je legalna segregacija i otvoreno bjelačko nasilje prisiljavalo na suživot s ostatkom crne zajednice. Ono što je uslijedilo jest da, Jednom kada su ove pravne i društvene barijere uklonjene, crna buržoazija i srednja klasa ubrzano se uspela na društvenoj i ekonomskoj ljestvici, te fizički napustila siromašne crne zajednice.

Time su crni radnici nastavili biti potlačeni i obespravljeni zbog krivog detektiranja njihovih problema. No, unatoč prvoj greški uzrokovanoj, između ostalog, antisemitizmom i teorijom o iluminatima, oni su ju ponovili. Pojavila se potreba da se ova novonastala praznina pojasni na neki način. Naravno, stara, fleksibilna teorija o iluminatima je ponovno ponudila način da se to ispuni. Tvrdilo se kako je crnačka elita uspjela jer je bila dio tajne grupe vladara, ili je pak sklopila pakt s đavlom. Tvrdilo se kako su siromašni crni radnici još uvijek obespravljeni jer je ova elita super moćna. Ovo se sve dodatno pogoršalo u 90-tima kada je zbog svih ovih događaja teorija o iluminatima doživjela svoj puni procvat.

Novi svjetski poredak i teorija o iluminatima

Teorija o iluminatima se ponovno proširila diljem SAD-a početkom 90-tih. Prije kolapsa Rusije i završenog Hladnog rata, većina je ljudi smatrala da se veliki događaji mogu objasniti sukobom između američkog kapitalizma i sovjetskog državnog socijalizma, te se svaki pokret nacionalnog oslobođenja u Trećem svijetu morao svrstati uz jednu od ovih strana. Sve se promijenilo sa završetkom Hladnog rata i usponom globalizacije. 1990. George Bush stariji nazvao je pad ruskog imperija i pobjedu SAD-a Novim svjetskim poretkom (NWO) i to je bio povod raznim teoretičarima zavjera da usvoje tu frazu kao zajedničku poveznicu različitih teorija.



Mnoge od tih teorija sada usvajaju i siromašni bijelci i ostali dijelovi bijele radničke klase. Sada su bijelci bili zbunjeni i ogorčeni zatvaranjem tvornica i preteći osiromašenjem, kao i drugim efektima globalizacije, te rastućim statusom ne-bijelih pripadnika američkog društva. Tvrdili su kako im vlada planira oduzeti oružje i prepustiti ih nasilju crnih bandi te kako se, stoga, bijeli vlasnici oružja, odani ustavu SAD-a, moraju udružiti radi samoobrane. Naravno, teorija o iluminatima postala je jako popularna u siromašnim četvrtima u početku se šireći putem knjiga, a kasnije masovno preko interneta.

Neki su bijelci bili otvoreni fašisti i opirali se promjenama iz 1960 tih, a drugi su bili gnjevni zbog ugnjetavanja. Crnci u 60-tima su za svoju situaciji krivili iluminate, a u 90-tima isti princip kopiraju bijela radnička klasa u 90-tima. U svim slučaja analiza ovih grupa bila je potpuno pogrešna te ih je gurnula u borbu s krivim neprijateljem, umjesto da se solidariziraju s drugim siromašnim i potlačenim ljudima.

Uskoro su se počele objavljivati i super-teorije zavjera koje su povezivale sve postojeće teorije zavjera i urbane legende s iluminatima. Neke od ovih zavjera uključivale su i NLO-e, kao dio američke pop kulture, sotoniste i tajne vladine programe za kolonizaciju svemira. Najpoznatija teorija izložena je u knjizi ‘Behold a Pale Horse’ Williama Coopera iz 1991. godine, koja je povezala ogromni broj različitih teorija zavjera u jednu veliku mrežu. No, predstavnik teorije u svojoj najpompoznijoj, senzacionalnoj super-teoriji jest David Icke koji je u sve postojeće; židovske bankare, masone, protokole sionskih mudraca, sotonizam, NLO-e, ubacio premisu new age-a i gmazovskih entiteta.



Icke uporište u svojoj teoriji pronalazi u Zechariu Sitchinu, poznatom prevoditelju sumeranskih ploča i autora nekoliko knjiga, među kojima je najznačajnija ‘Dvanaesti planet’. Sitchin se bavio opsežnim analizama i dokazivanjem vanzemaljske intervencije u nastanku ljudske rase prevodeći stare Sumeranske zapise, bez da je njegov rad okarakteriziran teorijam zavjera. No, David Icke je integrirao Sitchinove tekstove u svoje teorije, ali je u njih dodao gmazovske entitete. Sitchin nije govorio o tome da su vanzemaljski posjetitelji (Annunakiji) bili gmazolika bića već napredna, divovska rasa nad-ljudi (divova), a Icke je nadodao element gmazovske frakcije među njima. Icke kombinira i mnoge druga izvore i integrira ih u svoje knjige koje štanca u golemim količinama, iako se veliki dio njihovog sadržaja neprestano ponavlja. Ne može se osporiti da u svojim knjigama Icke, unatoč svemu, daje mnogo korisnih informacija, posebno u onim dijelovima gdje govori o ratovima za resurse, o opsesiji američke vlade za potpunom dominacijom nad Bliskim istokom, o stvarnom porijeklu i svrsi terorizma, te kada opsežno govori o ‘jednoti’ svih ljudi te ‘beskrajnoj ljubavi’ kao jednom od ponuđenih rješenja. Unatoč tome što Icke propagira ‘jednotu’ teorije zavjera su i dalje kontaminirane mržnjom, predrasudama i konzervativizmom. Na kraju krajeva, sav uspjeh publicista s područja teorije o iluminatima se više može pripisati trenutnoj društvenoj atmosferi i ‘pogođenom trenutku’, nego kvalitetnom i vjerodostojnom sadržaju knjiga.

Teorija o iluminatima i njezine nelogičnosti

Teorija o iluminatima podupire populističke pokrete koji ujedinjavaju bijelu i crnu sirotinju s njihovim pripadajućim elitama, umjesto da se ujedine u pokret za uništenje dominacije i oslobođenje cjelokupne radničke klase. Ona predstavlja opasnost jer nudi pogrešno objašnjenje radničke eksploatacije i otpora. Sad ćemo konkretno vidjeti kako:

1. Teorija o iluminatima sve događaje gleda kao povezane i ne ostavlja mjesta slučajnostima ili pogreškama. Teoretičari iluminata s njima povezuju svaki važniji svjetski događaj vjerujući kako su svi događaji iz ljudske povijesti pažljivo nadgledani, ili čak direktno kontrolirani od zavjereničkih skupina. Nema mjesta slučajnostima, sve se događa s razlogom, sve je svjesno odlučeno. To je konstantno negiranje činjenice da uvijek postoji jaz između onoga što pojedinci i grupe žele postići i onoga što se na kraju zaista dogodi. Ovaj jaz je stvaran i postoji za bogate i za moćne jednako kao za siromašne i obespravljene. Čak ni vlada SAD-a, najmoćnija na svijetu, nije u stanju spriječiti desetke nepovoljnih događaja svake godine. Naravno da neki važni svjetski događaji jesu vođeni od strane istaknutih pojedinaca poput Boljševika u Ruskoj revoluciji ili Crnih Pantera u pokretu za oslobođenje crnaca, ali, ozbiljne povijesne studije pokazale su da niti jedna od ovih grupa nije imala posvemašnji kontrolirani utjecaj. Slučajnosti, nepredviđeni događaji i pogreške uvijek će imati određenu ulogu.

Interesantno je da su fundamentalne sekte poput evangelista i ostalih skupna koje se također bave zavjerama te proriču kraj svijeta, najčešće bile u zabludama. Primjerice, na regionalnim portalima koji se bave teorijama iluminata, još prije oko pet godina objavljivani su tekstovi o skorašnjem mikročipiranju, o uspostavi Novog svjetskog poretka, o kraju svijeta, nakon čega se godinama nije dogodilo baš ništa od toga. Po tome vidimo da teorija o iluminatima primarno uzrokuje strah i paniku, dok u suštini ne nudi nikakva rješenja.

2. Teorije iluminata neprijatelja prikazuju svemoćnim. To je praktički identično kao u vremenima kada su seljaci mislili da su kraljevi nedodirljivi bogovi koje nitko ne može zbaciti s prijestolja. No, u stvarnosti niti jedna društvena skupina nije toliko moćna da je se ne bi moglo srušiti. Na kraju Francuske revolucije kraljevi i kraljice su ostali bez glava. U svakom povijesnom razdoblju izmišljani su mitovi kako bi se vladari doimali nepobjedivima i nadmoćnima. Sa svakim prijelazom u novo razdoblje ti se mitovi raspadaju. Sada imamo ponovno mitove, kao i svako razdoblje, i ono se naziva teorija iluminata koja ima isti učinak kao i u prethodnim razdobljima, štetu po pitanju prave revolucije.

3. Teorija o iluminatima ne uspijeva argumentirati svoje tvrdnje na logičan i znanstven način. Kada teoretičari zavjera i teoretičari iluminata izlažu svoje teorije, oni sugeriraju poveznice različitih grupa i događaja, bez čvrstog demonstriranja tih poveznica. Ja sam se sam nalazio u bezbroj situacija kada neke navode nisam uspio argumentirati, niti pronaći njihove logična objašnjenja, kao u gore navedenom slučaju Ickeovih reptila među Sitchinovim Annunakijima.

U stvarnosti postoji bezbroj dokaza o tome čime se kapitalistička klasa bavi na dnevnoj bazi. Većina kapitalističkih planova vezanih uz ekonomsku i vanjsku politiku otvoreno se tiskaju na stranicama novina poput Economista i Wall Street Journala. Možemo pratiti kako javno debatiraju o njima, te vidjeti kako ponekad neki od planova neslavno propadaju. Naravno da postoje i neke tajne, poput onih koje je objavio Wikileaks i Ed Snowden, i one mogu biti prikazane djelovanjem hrabrih pojedinaca. Dobar dio tih tajni su u stvari javne tajne i mogu se pronaći po knjižnicama i internetskim stranicama, no sama količina dostupnih informacija otežava potragu, jer zahtjeva golemu količinu energije i vremena da se sortiraju na bitne od mora nebitnih informacija.

4. Teoriju iluminata nije moguće pobiti. Teoretičari iluminata imaju dobar verbalni trik (ujedno i jedini trik) kada ih se argumentirano napadne. Reći će da je to upravo no što ‘oni’ (iluminati) žele da ti misliš ili ‘ti si i sam sotonist, iluminat, mason i popadaš luciferijanskoj tajnoj vladi koja te zasigurno financira’. Naravno da se teoretičar zavjere i iluminata nikad ne postavljaju pitanja kako su oni sami izbjegli da ih prevare. Ovaj argument logička je zamka jer se niti jedan dokaz ne smatra vjerodostojnim, pa stoga onemogućava vaganje istinitosti ili korisnosti bilo koje teorije. Time, teorije iluminata predstavljaju dogmu i vrstu religije i svatko suprotnog stava je 'izdajnik' i 'goriti će u paklu'. Uistinu, kako možemo znati da sve teorije zavjera s YouTubea nisu stvorili sami iluminati? kako možemo znati da čitava priča o iluminatima nije vladina podvala kako bi se demotiviralo ljude da pruže otpor? Kako možemo znati da ‘Behold a Pale Horse’ ili ‘Najveća tajna’ nije iluminatska podvala, te da Ickea ne financira neka tajna vlada? Kako možemo znati da on nije i sam reptil?



5. Teorija iluminata vodi u elitizam. većina teoretičara iluminata tvrde da žele demokraciju i transparentnost, no ništa u njihovim teorijama i ponašanju ne pokazuje da su ozbiljni oko toga. Poput ljudi koji su izmislili teorije iluminata početkom 19 stoljeća, današnji teoretičari iluminata također vjeruju da su većina ljudi ovce, nesposobne za bilo kakvo djelovanje bez vodstva elite. Kada javnost ne reagira na njihove teorije bunom protiv sistema, oni ju jednostavnu proglašavaju glupom, nikada ne dovodeći u pitanje vlastite teorije. Vrlo često, teoretičari iluminata doživljavaju sebe kao jedine prosvijećene ljude, donositelje istine, gledajući na sve ostale s visoka. U stvari, nisu ništa manje elitisti od elite protiv koje se navodno bore.

6. Teorija o iluminatima je suviše fleksibilna i omogućava prostor za legitimiziranje mržnje, predrasuda i isključivosti. U to se možete uvjeriti i sami na temelju navedenih primjera dvostrukih standarda gdje imamo teoretičare zavjera koji kreću iz pozicije vjernika, a zatim i one koji kreću s pozicije ne-vjernika. Svatko od njih re-interpretira teoriju o iluminatima na način koji njemu odgovara. Tako imamo rasiste i neo-naciste koji sve muslimane smatraju ‘đavolima’, a izbjeglički val iluminatskom urotom za uništenje Europe. Imamo homofobe koji tvrde da je homoseksualnost nastala u masonskim laboratorijima s ciljem depopulacije stanovništva. Imamo šoviniste koji tvrde da današnji pokreti za prava žena opstaju zahvaljujući masonskim lobijima. Teorije zavjera su selektivne, jer omogućavaju svakom pojedincu da prema svojoj volji odluči što će biti 'zlo', a što će biti 'dobro'. Primjerice, unatoč tome što je patnja životinja koju uzrokuju ljudi jedenjem mesa jedna od golemih svjetskih problema teoretičari zavjera mogu reći će da je aktivizam za prava životinja samo skretanje pozornosti s onih 'važnih' problema (a znamo koji su to). Umjesto da se individua mijenja, da mijenja svoje navike, da se aktivira u društvu, bavi direktnim akcijama, volontira ili reciklira, teorija o iluminatima daje mogućnost potpune isključivosti i statusa quo. Uz teoriju iluminata, svatko može biti 'internetski aktivist' i sjedeći kod kuće debatirati o zavjerama govoreći da baš on zna pravu istinu.

7. Teorije iluminata ne nude primjenjiva rješenja za probleme koje pokušavaju objasniti. Teoretičari iluminata ne nude nikakvu strategiju za promjenu, nikakav plan, nikakav izlaz za milijarde potlačenih ljudi na ovom planetu, ne nude rješenje za masovnu eksploataciju životinja, uništenje prirodnog ekosustava, diskriminaciju na osnovu spola, seksualnog opredjeljenja, rase ili nacionalnosti. Ako je neprijatelj svemoćan, a ljudi su većinom ovce, onda nema ni nade za stvarnu promjenu. A ako je neprijatelj k tome nad ljudski stvor, promjena nije na vidjelu. Jedino što preostaje je beskonačno razglabanje o zavjerama, kukanje kako je većini ljudi ispran mozak, kako se nikada neće probuditi, te bananje po internetu putem komentara.

Uzmimo za primjer ‘revolucionarnu’ strategiju izloženu u knjizi ‘Iluminati: Kult koji je ovladao svijetom’ Henrya Makowa. Na kraju knjige Makow nudi savjete za preživljavanje Novog svjetskog poretka i tako nam savjetuje da kontroliramo svoj seksualni nagon ograničavajući ga na monogamne veze. Ali ostaje nejasno kakve to ima veze s borbom protiv ugnjetavanja i eksploatacije? Savjetuje nam da izbjegnemo zamku novca i materijalizma, i da živimo unutar svojih mogućnosti. Znači li to da bi trebali prihvatiti siromaštvo koje nam je nametnuto? Govori da moramo obraniti svoju dušu duhovnim radom na sebi van okvira institucionalizirane religije. U tome se slažemo, ali, to nam neće pomoći da stanemo na kraj policijskoj brutalnosti, siromaštvu ili ekološkoj katastrofi. Na kraju nam savjetuje da ignoriramo rulju, kojom manipuliraju iluminati. Dakle, poruka je: budi čedan, skroman, moli nasamo, i izbjegavaj skoro svakoga. Jasno je da ova strategija nikada neće izgraditi masovni pokret voljan boriti se za promjene. Logički nedostaci teorije o iluminatima vrlo su zgodni mnogim njenim teoretičarima: umjesto borbe protiv ugnjetavanja mogu jednostavno beskrajno debatirati o njoj.

Zapitajmo se jednostavno: Kakvu bi poruku ovi teoretičari poslali američkim robovima prije 150 godina? Da su bijeli gospodari svemoćni? Da trebaju biti čedni, skromni, pomno se moliti i ignorirati druge robove? Da su to učinili bili bi najveći konzervativci i kukavice, a po svemu sudeći današnji teoretičari iluminata to i jesu.

Slijedeći post:  Stvarni uzroci eksploatacije onkraj teorije o iluminatima (link)

Vezani postovi:


  • Uvod u teoriju o iluminatima (link)
Izvori:


Ukoliko netko želite primati obavjest svaki puta kad objavim novi post, javite se na mail: duh_vremena@yahoo.com

duh-vremena @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
o blogu

  • Tekstovi na ovom bogu obrađuju teme o ljudskim pravima, aktivizmu, globalizaciji, politici, alternativnim društvenim uređenjima, religiji, itd. 'Duh Vremena' označava općenito prevladavajuća intelektualna uvjerenja, ideje, mišljenja i poglede na život tijekom određenog vremenskog razdoblja.
Brojač posjeta
432004
Index.hr
Nema zapisa.