ljudska prava,alternativne vijesti,aktivizam,
znanje je moć
Izdvojeno
Blog
subota, siječanj 10, 2015

Naučeni smo na to da vjerujemo kako mi upravljamo svojom sudbinom. U protivnom, ako je sve laž, to znači da se nalazimo u velikom problemu koji je, po svemu sudeći, bezizlazan i svjedoči nam stvarnost koja je poprilično pesimistična. U izbjegavanju takve pesimistične spoznaje, ljudi se okupiraju uvjerenjima da vlada radi u interesu naroda i da država štiti svakog građana. Ljudi vjeruju u NATO savez i u EU, u to da je rat prirodna stvar i da je siromaštvo u svijetu rezultat slučajnih okolnosti. Vjeruju da je visoka stopa nezaposlenosti rezultat slučaja, a ne krivica vladajućih političkih sistema unazad 20 godina.

Na prvom krugu predsjedničkih izbora se u ovoj državi prvi puta dogodio sukob, ne samo prividno stranački, već sukob dvaju sistema. No, to nije više slučaj od kada se može birati između Kolinde Grabar Kitarović i Ive Josipovića. Izbori, naime, nisu borbe između više stranaka, lijevih ili desnih, konzervativnih ili suvremenih, kršćanskih ili sekularnih, već je to nastojanje da se održi jedan te isti politički sistem koji se ne bavi potrebama stanovništva, rješavanju socijalnih pitanja, rješavanju gladi, nezaposlenosti, već održava statusa quo putem prividnog višestranačja i odavanja lažnog osjećaja u građanima ove zemlje da zaista odlučujemo o tome tko vlada ovom državom. Prosječan Hrvat se opire činjenici da su stranke privid, da u stvarnosti sistem neoliberalnog kapitalizma (kojeg stranke na vlasti sprovode unazad 20 godina) kroji srž ovog društva i određuje način razmišljanja unutar populacije. To dakako nije slučaj samo u ovog državi već u cijelom svijetu, ali ovdje ću govoriti samo o Hrvatskoj.



Korporatističko - monopolistička kultura i sumrak Hrvatske

Umjesto da se političke opcije i sami političari duboko propitkuju, zaslijepljeni smo zbunjujućim i ispraznim pojmovima demokracije, koju političari jako često koriste. Osim njih, u Hrvatskoj demokraciju često serviraju obrazovni djelatnici i masovni mediji dok je istovremeno, divlji, neoliberalni kapitalizam poput zraka posvuda oko nas i iznutra i izvana. Ne vidimo ga jer se ne pojavljuje često u medijima, a ono što nije u medijima i ono što nije na televiziji, to nije naša realnost. Hrvati zapravo vjeruju da je današnja korporatističko - monopolistička kultura (ili njezina uljepšana slika kakva je reinterpretirana na televiziji u obliku slatkih reklama koje navode na bjesomučnu potrošnju i glasanje za prividna politička lica) prirodna, dobra i neizbježna. Nasuprot tome, takva je kultura zapravo neprirodna, umetna, bezumna i genocidna.

Kao što su nacisti radili 30tih godina prošlog stoljeća, povijest se ponovno ponavlja i Hrvatski narod (uz ostale narode) se prijevarama navodi na glasovanje, financiranje i djelovanje u svrhu uništenja vlastite zemlje i samih sebe. Nama se taji na što se troše porezi i taje nam se deložacije ljudi od strane privatizirane policije koja rade u službi ovršne mafije (sada smo toga svjesni zahvaljujući direktnim akcijama Živog zida, a ne demokratskim medijima). Hrvati vjeruju da je recesija u Hrvatskoj rezultat stjecaja okolnosti, da je sve veći broj nezaposlenosti uzrokuje svjetska kriza, a ne naša vlada, da je sve veći broj beskućnika zapravo rezultat raskalašenog života tih pojedinaca, da tajne korporatističke strukture postoje samo u teoriji zavjera, te da su političari za vodećim strankama u hrvatskoj zapravo nestašni, i da eto, slučajno u svom nestašluku čine štetu (korupcija, privatizacija, gubitak ekonomije, rasprodaja resursa, uništavanje obiteljskih domova, divljanje s porezom, itd.). Možda se u ovim navodima osjeti doza cinizma i provokacije, ali je to jedino logično objašnjenje misterije da veliki broj ljudi i dalje podržava političare i stranke koje su se već toliko puta istom narodu narugale u lice.

Postoje ljudi koji tvrde da su deložacije pravno opravdana i normalna stvar. No, s druge strane se nameće činjenica da hrvatski pravni sustav ne funkcionira već dugi niz godina, da je zastario i korumpiran zajedno s velikom većinom institucija kojima upravljaju lobiji. Pravni sustav ostaje spor i kompleksan, baš kao i porezni, otežavajući birokraciju i rješavanje problema. Radi toga Hrvatska stvarnost nije politički konstruirana, a bez toga nema ni pravne konstrukcije, ni ekonomske, ni socijalne. Naprosto, mi smo u beskoncepcijskom stanju. Hrvatska stvarnost i hrvatski političari su pod utjecajem neoliberalne doktrine  (korporatističkog lobiranja) i o našoj stvarnosti odlučuju visokopozicionirani ljudi iz Europske unije, na čelu banaka i velikih korporacija. Zašto je to tako? Zato što takav sistem održava na vlasti istu političku buržoaziju već 20 godina (HDZSDP) koji su svojim kreditima i neotplativim dugom zadužili svako dijete u ovoj zemlji za 265 000 kuna u trenutku kad dođe na svijet. No, mediji u Hrvatskoj i dalje javnost drže potpuno ne informiranu po pitanju državnog duga, ovrha, deložacija ljudi, stvarima koje su jedne drugima zapravo uzrok.

Što vam to Kolinda i Josipović nisu rekli?




U Hrvatskoj danas živi oko 800 tisuća djece i mladih, dakle osoba mlađih od 18 godina, onog budućeg naraštaja koji će nositi teret vraćanja javnog duga i svako dijete već je sada zaduženo za 265 tisuća kuna. Svako to dijete morat će u budućnosti plaćati veće poreze i više svog novca davati državi, a manje ga trošiti na sebe, da bi se taj golemi javni dug mogao vratiti.

Veliki vanjski dug smanjuje gospodarski rast jer umjesto akumulacije privatnog kapitala dolazi do akumulacije državnog duga. U trenutku prodaje državnih obveznica (čime se država zadužuje) štednja stanovništva se premješta u državne obveznice umjesto da se ulaže u kuće, dionice ili obveznice tvrtki. Na taj način javni dug opet djeluje na smanjenje proizvodnje, plaća i radnih mjesta. U svakom slučaju, kad ministar financija (Slavko Linić - SDP) prodaje državne obveznice, to nije nekakva dosadna transakcija o kojoj u novinama čitaju samo ekonomski lumeni, već se to tiče svakog od nas, pa čak i djece, jer će se i njihovim novcem te obveznice jednog dana isplaćivati. No, tko je taj dug napravio?

Državni dug RH se počeo stvarati za vrijeme Domovinskog rata prilikom dizanju golemih kredita za kupovinu oružja za obranu od JNA koja je svoje oružje naslijedila iz deponije bivše države. Pri završetku rata, uslijedili su troškovi za saniranje ratnih šteta i funkcioniranje državnih sustava, dok je paralelno bila pod svojevrsnim sankcijama i kao takva nepoželjan partner međunarodnim financijerima. Tek s promjenom vlasti 2000. strani kapital postao je lako dostupan i vlada se počela ozbiljno zaduživati za velike infrastrukturne projekte poput gradnje autocesta. Političari su se tada igrali skrivača s javnim dugom koji je stvoren kroz proračun, ali ne i onim iz izvanproračunskih fondova, pa je novac uzimala iz proračuna Hrvatskih autocesta (HAC-a), Hrvatskih voda, itd. S vremenom je to postala uobičajena praksa, koju je do savršenstva razvio HDZ i Ivo Sanader.

Dakle, kronološki:

  • U prvih deset godina neovisnosti, odnosno do 1999. godine, za vrijeme mandata HDZ-ovih premijera javni je dug dosegnuo 47 milijardi kuna.
  • Od 2000. do 2003. godine, za mandata prvog SDP-ovog premijera Ivice Račana, javni je dug povećan za 34 milijarde kuna. Na kraju mandata Račanove Vlade javni je dug iznosio 81 milijardu kuna.
  • Od 2004. godine do 2011., Ivo Sander i Jadranka Kosor (HDZ) Hrvatsku su zadužili još 75 milijardi kuna, pa je kraj mandata Vlada Jadranke Kosor dočekala sa 156 milijardi kuna javnog duga.
  • Tijekom posljednje dvije godine, 2012. i 2013., Vladu vodi SDP-ov premijer Zoran Milanović, a u tom je razdoblju javni dug povećan za 57 milijardi kuna.



Ukupno gledano, HDZ-ove vlade zadužile su Hrvatsku za 122 milijarde kuna (HDZ je vladao 17 godina), a SDP-ove za 91 milijardu kuna (SDP je vladao 6 godina). To bi nam reklo da bi SDP s dodatnim mandatima vladavine zadužio državu još toliko da se izjednače s HDZ-om, a to je ono što će se uistinu i dogoditi ako ljudi budu glasovali za SDP. Ako budu glasovali za HDZ, dug neće nikako opasti, nego će se samo nadodati na već postojeći dug za kojega je HDZ kriv (122 milijarde kuna). Ljudi još uvijek ne shvaćaju da druga svrha vladajućeg sistema HDZSDP ne postoji. Pitajte se samo, koliko je kandidata, ispred svojih stranaka, na svim dosadašnjim predsjedničkim izborima, računajući i na predsjedničke izbore koji su počeli u prosincu 2014., govorila o rješavanju duga kojega su njihove vlastite stranke prouzročile? Logika nam govori da je glasanje za bilo koju od ove dvije opcije, ništa drugo nego podržavanje politike zaduživanja istih građana (koji glasuju) i svakog djeteta koje se obvezuje na otplatu duga od 265 000 kn. Dakle, građani sami sebe zadužuju podržavanjem politike HDZSDP i najtužnija stvar jest da toga najlakše postaju svjesni tek kada im na vrata pokuca ovršitelj koji zapravo dolazi naplaćivati dug kojega je napravio ovaj truli politički sistem.  

Kako bi to bilo još jasnije: političari kroz državu koriste banke kao državne mjenjačnice. Na svaki kredit koji dižu, oni zadaju goleme kamate koje stvaraju neodplativi dug kojeg smo gore spominjali. Iste banke, koje su u privatnom vlasništvu stranih bankara i korporatista (uslijed privatizacije i raspodjele), dug koji država ima prema njima, naplaćuju građanima - putem ovrha! Dakle, to je sasvim suprotno od one pretpostavke da su deložirani ljudi sami krivi zbog dizanja kredita i rastrošnosti, zar ne? Primjerice, uzmimo da prosječni građanin danas ima (realnu) mizernu plaću od oko 2500 i 3500kn. U slučaju ne plaćanja jednog računa (za vodu, struju, plin, komunalije) u iznosu od (npr.) 200kn, njegov dug se povećava na 900kn, a zatim na 1100kn iz razloga jer su naplatne komunalije, voda, holdinga, struje velike firme koje imaju ugovore s odvjetnicima koji funkcioniraju kao ovršiteljska mafija. Svaki puta kada netko od građana ne plati svoj račun, odvjetnik šalje upozorenja i automatski pokreće tužbeni postupak s time da automatski naplaćuje svoje troškove koji se nadodaju na početnu cijenu neplaćenog računa. Sljedeće što se događa jest da osoba s 2500kn plaće više nije u mogućnosti platiti svoj račun zbog zateznih kamata. Ovakvih ljudi ima jako puno u ovoj državi (ne računajući i one koji su pod ovrhom zbog neisplativosti kredita).

Pitamo li se dali je ista situacija i u drugim zemljama Europske unije? Po pitanju kamata na ne plaćanje računa, te po pitanju potpisivanje ugovora na hipoteke s bankama, je u većini država slična situacija. Ali ono što nas čini podređenima, i na čemu smo pali ovaj ispit jest birokracija. Razvijene zemlje Europske unije nisu dozvolile sistem ovršiteljske mafije jer imaju sređenu birokraciju pa su stoga troškovi njihovih ovrha svedeni na minimum. Ako neka obitelj treba dobiti opomenu zbog ne plaćanja računa ili se pokreće tužbeni postupak, to se čini automatizmom putem par listova koji iziđu iz kompjutora - bez troškova privatnih odvjetnika i njihovih grandiozno skupih usluga.

Stoga, svima bi trebalo biti jasno da pomračeni umovi i veleizdajnici koji stoje ispred HDZSDP-a nemaju apsolutnu nikakvu ulogu u ovoj igri osim da narod održavaju u neznanju, da održavaju status quo, te dužničko građana. Jedni imaju lažne maske socijaldemokrata i liberala, dok se drugi krase lažnim domoljubljem i kršćanstvom upravljajući tako nižim strastima naroda kojemu su, uza sve ostalo, oduzeli pravo na besplatno obrazovanje, siguran dom i zaposlenje. Zaključak je da se politički programi Kolinde i Josipovića mogu rezimirati na: održavanje postojeće monetarne ovisnosti, nasuprot monetarnog suvereniteta.

Ljevica/desnica

Josipović i Kolinda su za vrijeme kampanje prvog kruga predsjedničkih izbora 2014. javno ismijavali program Živog zida govoreći da je nedorađen, neizvediv, neodrživ i neozbiljan, a o Sinčiću govorili da je politički amater. Ako je to uistinu tako, kako to da su, pri početku kampanje drugog kruga izbora tako naglo promijenili svoje mišljenje? Kolinda na sučeljavanje simbolički oblači boje Živog zida (žuto/crno) te govori o deložacijama i ovrhama. Trebam li napomenuti da je upravo njezina stranka i donijela zakon i provedbu deložacija nad građanima? Josipović, koji je do nedavno govorio protiv Sinčića, ismijavao Živi zid, sada na sve moguće načine verbalno koketira s njegovim biračkim tijelom. Njegovo licemjerje ide toliko daleko da je na svoj facebook profil zakačio slijedeću stvar:



Josipović u dosadašnjih pet godina nije provjerio što se događa s deložiranim obiteljima, nije priskočio u pomoć, nije brinuo o narodu, već je njegova stranka odobravala nasilne deložacije obitelji diljem hrvatske.

Birači živog zida su za Kolindu i Josipovića postali predmeti mokrih snova i to iznenada, preko noći.


"Pravi put" gospodina Josipovića i Kolindina "Bolja Hrvatska" donijele su nam na početku godine 5 deložacija:

08.01. - Trnje
13.01. - Varaždin
15.01. - Dubrava
20.01. - Prečko
28.01. - Sveti Duh

Ako mislite da će netko od njih dvoje umjesto Živog zida spasiti te obitelji, dajte mu slobodno svoj glas. U protivnom, obavezno izađite na izbore i učinite listić ne važećim kako bi broj istih bio u znatno većem porastu nego u prošlom krugu, te kako bi time u javnosti bio veći odjek masovnog bojkota lažne predstavničke demokracije.

Rezultati ankete s bloga postavljene od 29.12.2014. - 11.1.2015.




Oni koji se  žele priključiti mailing listi za obavijesti o novim postovima, mogu to učini na mail; duh_vremena (et) yahoo (.) com.

duh-vremena @ 02:27 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 29, 2014
Mislim da nakon prvog kruga ovih izbora uopće nije potrebno govoriti o lažnim listićima i tisućama birača koji zapravo nisu živi, što najviše promovira Kujundžić kao najveći poraz prvog kruga. Situacija je jednostavna: Josipović i Kolinda iza sebe imaju dvije vodeće stranke u Hrvatskoj, SDP i HDZ koje su u koaliciji s drugim strankama. Ako ste obratili pažnju na glasački listić primijetit će te da se ispod Kolinde nalaze slijedeće stranke:

  • Hrvatska demokratska zajednica (HDZ)
  • Hrvatska seljačka stranka (HSS)
  • Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević (HSP-AS)
  • Hrast - Pokret za uspješnu Hrvatsku
  • Hrvatska demokršćanska stranka  (HDS)
  • Zagorska demokratska stranka (ZDS)
  • Hrvatska socijalno - liberalna stranka (HSLS)
Ispod Josipovića se nalaze:

  • Hrvatska narodna stranka (HNS)
  • Istarski demokratski sabor (IDS)
  • Hrvatska stranka umirovljenika (HSU)
  • Hrvatski labursiti - stranka rada (SR)
  • Narodna stranka - reformisti
  • Održivi razvoj Hrvatske (Orah)
  • Akcija hrvatskih umirovljenika (AHU)
  • Hrvatska demokratska seljačka stranka (HDSS)
  • Istarska stranka umirovljenika
  • Jadranska socijaldemokratska stranka Hrvatske
  • Međimurski demokratski savez (MDS)
  • Primorsko goranski savez (PGS)
  • Savez hrvatskih umirovljenika i seniora (SHUS)
  • Stranka umirovljenika (SU)
  • Stranka umirovljenika Hrvatske
  • Umirovljenička demokratska unija (UDU)
Ispod propalog Kujundžića:

  • Hrvatska zora - Stranka naroda (HZ)
  • Akcija za bolju Hrvatsku (ABH)
  • Autohtona - Hrvatska seljačka stranka (A - HSS)
  • Hrvatska stranka prava (HSP)
  • Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (HDSSB)
  • Obiteljska stranka (OS)
  • Zavjet za Hrvatsku (ZZH)
Ispod Sinčića je samo stranka Živi zid.

Sistem glasovanja putem stranačke sprege

Dakle, kao što vidite, sve ove silne stranke koje su u koaliciji s kandidatom na izborima (kako bi se okoristile položajem pobjednika) imaju svoje članove i oni tvore, u najmanju ruku, 50% birača koji su glasovali (pod stranačkom spregom) za Josipovića i Kolindu.

S obzirom da su članovi gore navedenih stranaka pod HDZ-om i SDP-om, zacijelo ljudi bez vlastitog mišljenja (čim podržavaju HDZ kojemu se tuži kao zločinačkoj organizaciji ili SDP kao leglo nesposobnih, inertnih kvazi ljevičara) oni čine ono što njihov nadležni predsjednik stranke naredi (putem stranačke sprege). Ako ste kojim slučajem penzioner u umirovljeničkoj uniji, dobili ste naredbu da izađete na izbore i glasujete za Josipovića. Ako ste desničar iz HSP-a Ante Starčević, po nalogu iz stranke će te izaći na izbore i glasovati za Kolindu. Ako ste praktični vjernik glasat će te za Kujundžića i tako dalje. Dakle, to je svrha stranki - jednoumlje i poslušnost članova kroz spregu koji održavaju političke strukture, bile stranke lokalne ili regionalne.

To nas dovodi do zaključka da su i Kolinda i Josipović 50% svojih glasova dobili od strane svih tih silnih članova koji su glasovali putem stranačke sprege, a ostalih 50% glasova od strane ljudi koji nisu praktični članovi neke stranke. Po tom principu, Kujundžić je najlošije prošao, jer su za njega zacijelo glasovali isključivo samo članovi stranke koje stoje ispod njega (HZ, ABH, A-HSS, HSP, HDSSB, OS, ZZH). On se posebno dodatno dokazao kao licemjer kad je nedavno Kolindu nazivao lutkom na koncu, slugom onih koji su protiv Hrvatske i slično, a odmah nakon objave rezultata je neizravno sugerirao svojim biračima da glasaju za nju. Njegov rezultat je pokazao da se reciklažom dotrajalog konzervativizma ne može ništa. To je prividno višestranačje o kojemu sam pisao zadnji puta (link), koje se potvrđuje na svakom mogućem koraku ako obratite pažnju. Svi izbori su zapravo borbe sustava, a ne borbe stranaka kako se to uistinu promovira. SDP, HDZ i HZ je isti sustav koji pred sobom ima svoje predstavnike, kao prividne predsjednike koji nešto odlučuju, dok je stvarna svrha njihovog zajedničkog sustava ne raditi ništa, to jest, ciljano održavati status quo i održavati pljačku, privatizaciju i demoralizaciju društva od strane moćnih bankara koji potplaćuju iste stranke.



To je ispit legitimnosti izbora na kojima isti svaki puta padaju zbog tog piramidalnog monopola i nadzora vodećih stranaka koje su na vlasti bile do sada, naspram manjih stranaka ispod sebe, i njihovih vazalnih predstavnika, koji potom govore svojim članovima za koga da glasuju vršeći spregu.

Sinčić je, kao jedini kandidat koji je otvoreno govorio protiv tih banki i takvog sustava, zapravo dobio najviše stvarnih glasova, više od Josipovića i Kolinde. Stvarnih u smislu da su za njega glasovali ljudi koji nisu dio stranačkog jednoumlja i koji nisu pod stranačkom spregom, jer Živi zid u sebi nema toliki broj članova tim više jer je do nedavno bio samo građanska inicijativa s volonterima koji su stajali u živom zidu, a praktički do prije koji tjedan se za Sinčića uopće nije znalo, što nije slučaj s njegovim protukandidatima.

Ono što slijedi u naredna dva tjedna, jest očajničko dodvoravanje i ulizivanje biračima Živog zida dok su na Sinčića do prije par dana gledali kao na balavca s nerealnim ciljevima. Sada, kad su posvjedočili da je dobar dio naroda, do kojeg ne mogu dospjeti uz pomoć sprege stranaka u koaliciji, pokušavaju na vrlo patetične, odvratne, načine pridobiti glasove kako bi se smjestili u fotelju na pantovčaku.

Većina hrvatskih građana čak niti ne zna da ne postoji suštinska razlika između Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarević. Niti jedan niti drugi kandidat nemaju svrhu da vode jednu državu, to niti nije njihova uloga. Ne mogu i nisu u mogućnosti uopće suosjećati sa siromašnima, blokiranima, deložiranima, gladnima i studentima, prvenstveno jer dolaze iz bogate, buržuanske, povlaštene elite i takvi su jer moraju održavati status quo. Tko s imalo zdravog razuma može glasovati za gramzljivog Josipovića koji u zadnjih pet godina nije napravio apsolutno ništa? Koliko pute se Josipović ili bilo tko iz vladajućeg SDP-a obratio ljudima koji su deložirani ili se obratio Živom zidu i pružio pomoć? To, dakle, nije uloga predsjednika? Zacijelo nije, jer ono što predsjednik radi naočigled jest da daje besmislene izjave i okoliša svaki puta kad ga neki novinar pita o nekom gorućem pitanju, te cijelo vrijeme bude nonšalantan kao da je prije minutu ustao iz kreveta. Ljudi su glasovali za Josipovića? Jeste, glasovali su članovi jednoumlja stranaka ispod SDP-a pod spregom, dobar dio populacije među kojima su zadrti titoisti i fanatici bivše jugoslavije te onaj dio populacije kojoj odgovara status quo u državi. Za Kolindu su glasovali njezine ulizice pod nogama i ostatak desničarsko nastrojene populacije, HDZ-ovci kojih se namnožio popriličan broj unazad 20 godina, te primitivci koji su glasovali za nju samo zato jer je žena - iznenadili bi ste koliko ima takvih ljudi.

Odaberemo li Kolindu, nekadašnju tajnicu NATO-a, samo ćemo naslijediti probleme ove militarističke organizacije koja pod paskom mira prekrojava svijet onako kako to odgovara svjetskim moćnicima. S Kolindom u paketu dolazi i buljooki licemjer Karamarko, za kojeg ljudi očito zaboravljaju 2011. kada je slao policiju na aktiviste, njegove represije, uhićenja i pritvaranja. Ljudi lako zaboravljaju, a takva senilnost će im se obit o glavu kad na vrata pokuca policijska država koju ovaj gramzljivac zapravo zagovara, a sada se  i sam dodvorava Sinčiću govoreći da je 'simpatično iznenađenje'. Niti Kolinda, niti Josipović nemaju veze s demokracijom ma koliko god puta tu rječ izgovarali u svojim misijama prikupljanja potpisa.

Stoga, sabotirajte izbore čineći listić nevažećim!

Nakon svega, bitno je napomenuti kako je rezultat Živog zida pozitivan i daje nadu da u ovoj državi postoje ljudi koji žele promjenu ili tranziciju u održiviji sustav.

Rezultati ankete postavljene od 25.12. do 29.12.:



Za one koji žele više:


Oni koji se  žele priključiti mailing listi za obavijesti o novim postovima, mogu to učini na mail; duh_vremena (et) yahoo (.) com.

duh-vremena @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 25, 2014

Slijede novi izbori i mi ćemo ponovno pripadnicima političke elite davati pravo da odlučuju o našem vlastitom životu i o vlastitim životnim odlukama. Nakon tolike prakse koja je dokazala da niti jedan predsjednik, niti jedna dosadašnja vlada nisu napravili ništa od onoga što su obećavali u svojim predizbornim kampanjama, što to goni ljude da i dalje glasuju za iste stranke i iste ljude? Vjerojatno to što nas televizija ne uči o tome da trebamo kritički propitkivati političke autoritete, državu i sistem predstavničke demokracije u kojem živimo. Mi moramo odabrati nekoga tko će misliti i raditi za nas, jer smo tako naučeni, odgojeni, tako kažu na TV-u, to tako mora biti. Zar ne?

U ovom postu će biti riječi upravo o tome: o zločinačkim tajnim organizacijama koje upravljaju vodećim političkim strankama u Hrvatskoj, koje su uzurpirale, osiromašile, ekonomski upropastile i moralno uništile jedan narod, te istovremeno prividnom smjenom lica na svojim političkim tronovima održavale svoju političku vlast do danas.

Povijest se ponavlja

U zadnjih stotinu godina Hrvatska se država više puta politički, kulturološki i svjetonazorski  prebacivala s desnice na ljevicu i obratno. Takav neurotični povijesni slijed na posljetku dokazuje da narod ništa ne uči i da se radi toga povijest i ponavlja. Za vrijeme Prvog svjetskog rata smo bili u SHS-u (Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca), pa zatim u vrijeme Drugog svjetskog rata u totalitarnom režimu Narodne Države Hrvatske (NDH), kao marionetske tvorevine Sila Osovine nacističke Njemačke i Italije. Započeli su progoni, proglašavanjem rasnih zakona i otvaranjem logora za “nepoćudne i pogibeljne osobe”. U tim je progonima samo u logorima život izgubilo više od 100 tisuća ljudi, žena i djece, a u logorima su zatvarani Hrvati, Srbi i Židovi koji su se smatrali neprijateljima sistema. Tu je uslijedio Narodnooslobodilački pokret (NOP) kao reakcija na NDH koji je težio ka osnivanju Saveznu Fererativnu Kraljevinu Jugoslaviju (SFRJ).



Bitnu ulogu u nastajanju Jugoslavije ima upravo Uprava državne bezbednosti (hr. Uprava državne sigurnosti), skraćeno: UDBA. Iako to već praktički spada pod opću kulturu, svejedno ću ponoviti: UDBA je zloglasna 'tajna' organizacija nastala 1946. preustrojem jugoslavenske tajne policije, i operirala je u tajnosti, posebno djelujući u kontraverznim smaknućima onih ljudi koji su se protivili novonastalom komunističkom režimu.

SFRJ je nastala uz pomoć brojnih zločina, masovnih ubojstava, smaknućima, genocidima (nad porobljenim Hrvatima, Muslimanima, Slovencima i Srbima) i progonima, sve od strane totalitarnog režima ratnog zločinca Josipa Broza Tite (čiju sliku u uredu drži Josipović, aktualni predsjednik i kandidat za predstojeće izbore). Takav 'mir' je u stvarnosti kupljen i s prikrivenih preko 600 masovnih grobišta različite veličine s preko 100 tisuća ubijenih ljudi, a u Hrvatskoj preko 900 s mogućih 90.000 žrtava na području cijele Slovenije. Ista Jugoslavenska komunistička nomenklatura desetljećima skriva i relativizira svoje strašne zločine. Relativizira ih i sam narod glasujući za političare koji su izdanci takve političke ideologije.

Primijećuje li netko ovdje brojke žrtava koje navodim i to da se među njima nalaze, uz Hrvate i Srbe, i druge nacionalnosti neovisno o tome govorim li o žrtvama Prvog ili Drugog svjetskog rata? Dakle, narod je potrošna roba tuđih ciljeva i dok god ne počnemo kritički promišljati i bojkotirati svaku vlast, povijest će se ponavljati.

Danas je jako moderno biti titoist i opjevavati bivšu Jugu govoreću: 'joj, kako je nama svima bilo lijepo tada...' No, nažalost, istina jest da to čine isključivo oni koji spomenuti sistem nisu niti pokušali promatrati imalo kritički, već površno bez poznavanja stvarnih povijesnih činjenica o kilometarskoj krvavoj mrlji nekoliko stotina tisuća ljudskih žrtava koje su pale da bi nastao takav totalitarni režim.

Jugoslavija, kao superdržava s zatvorenom ekonomijom i tvornicom oružja nije nikako odgovarala velikim budućim geostrateškim interesima SAD-a i Europe na Balkanu, stoga su se u mnoge političke događaje uplitale i strane tajne službe. Nakon smrti Tite, 1981. Započinje prva politička kriza na Kosovu i nemiri drmaju jugoslavensko društvo. Uslijedio je napad na Titovo političko nasljeđe, počinje se prekopavati po Drugom svjetskom ratu i zločinima ustaša nad Srbima u NDH, Srpska pravoslavna Crkva ciljano zakuhava situaciju ritualnim iskapanjima kostiju pobijenih i njihovim sahranjivanjima.  Za potrebe srpske politike pojam masovnih ustaških zločina zamijenio se "jačim" i zvučnim pojmom genocid i pitanjem odgovornosti počinilaca genocida. Osim dokazivanja genocidnosti Hrvata u srpskim je znanstvenim krugovima počela rehabilitacija četničkog pokreta. S uzdrmanim društvom pod nemirima kosovskih Albanaca, hraneći se srpskim opsesijama oko Kosova, raste srpski nacionalistički i šovinistički pokret. On javno nastupa od 1984., kada je objavljen Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, a osvaja vlast u Srbiji kada mu Slobodan Milošević izražava potporu i uspijeva dovesti svoje poslušnike na vlast u Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori, tj. u polovini federalnih jedinica. Mitoman Milošević postaje javni promotor radikalne ideologije o nebeskim Srbima i Velikoj Srbiji koja motivira mnoge poklonike da krenu u misije 'oslobađanja' Srba na području Hrvatske i BIH koji su dizali barikade protiv novoosnovane Nezavisne Republike Hrvatske .   




Iste ˝oslobodilačke misije˝ su rezultirale masovnim pokoljima, progonima, silovanjima klanjima, masakrima civila u Hrvatskoj i BIH od strane JNA i udruženih velikosrpskih snaga iz Srbije i Crne Gore, te na posljetku dovele do Domovinskog rata.

No, nakon raspada SFRJ-a i osnivanja Republike Hrvatske, UDBA nastavlja djelovati u Srbiji kao Bezbednosno informativna agencija (BIA) te kroz Udbaše koji su u Hrvatskoj započeli svoje operaciju unutar novouspostavljenih tajnih služni, te putem političara s komunističkim korijenima koji upravljaju praktički svim vladajućim političkim strankama.

Zločinačke organizacije kao privid višestranačja

Nakon raspada SFRJ-a Udba nastavlja djelovati počevši od Franje Tuđmana kada on još kao disident komunizma i nekadašnji politički zatvorenik od jugokomunističkog režima u Zagrebu dobiva uslugom visokopozicioniranog potrčka u vladajućoj komunističkoj partiji, inače postolara, Mike Špiljka, jugoslavenski „pasoš“. Njime je otputovao na Zapad i među hrvatsku emigraciju kako bi vrbovao pristaše i skupljao novčanu pomoć za svoju predizbornu kampanju.

Na čelu Tuđmanove urote stajali su visoki udbaški oficiri koji su se po uzoru na srpske zavjereničke oficire iz terorističke organizacije „Crne ruke“ popeli na vlast metodom urote protiv hrvatskog naroda, i koji su se na vlasti održavali velikim lažima, ucjenama, objedama nad političkim protivnicima i neistomišljenicima, izbornim prijevarama, političkim atentatima i ubojstvima ili likvidacijama oporbenih političara i tajnim dogovorima za vrijeme rata o podjeli Bosne i Herecegovine s velikosrpskim agresorom.

 

Tuđman je izabran za prvog predsjednika Hrvatske u malom i konspirativnom krugu na tajnoj sjednici i na taj nedemokratski način je poslije vladao nedemokratski kao predsjednik Republike Hrvatske omogućivši sebi i pripadnicima zločinačke organizacije (HDZ-a) sustavnu pljačku i demoralizaciju koristeći državu kao privatno vlasništvo (čemu ona sama po sebi i služi). Tuđman je, popevši se na čelo HDZ-a, svojevrsnim automatizmom došao na čelo Socijalističke Republike Hrvatske. Bilo je jasno da će, nakon 45 godina komunizma, na prvim višestranačkim izborima pobijediti ona politička stranka koja će hrvatskoj javnosti biti predstavljena kao antikomunistička hrvatska rodoljubna opcija, a to je u percepciji javnosti i većine biračkoga tijela bila Hrvatska demokratska zajednica koju su zapravo vodili partizanski prvoborci. Među njima je bilo i ratnih zločinaca i oficira totalitarne jugokomunističke tajne policije i tajne službe Udbe, bivši komunisti i disidenti komunizma, nekadašnji staljinisti i aktualni titoisti, ljudi s jakim vezama u udbaškom podzemlju i u jugoslavenskoj tajnoj službi u Zagrebu i Beogradu.

Za drugog hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, postoje također objavljeni dokumenti Udbe da je bio njen suradnik koji je toj totalitarnoj službi državne sigurnosti za vrijeme jugokomunističkog režima dojavljivao što koji od hrvatskih disidenata radi ili što je tko od bivših hrvatskih političkih zatvorenika rekao u nekoj situaciji, na nekom skupu, na ulici itd. U tom kontekstu postaje pune jasnije, zašto je Mesić ispao neuvjerljiv i uzdrman 02. listopada 2002. prigodom unakrsnog ispitivanja na Haškom sudu, kada mu je Milošević postavljao vrlo neugodna pitanja o njegovoj suradničkoj djelatnosti sa službom državne sigurnosti a kasnije i obavještajnom službom JNA.

Međutim.  što je zapanjujuće, to je činjenica da je bivši načelnik Kontraobavještajne službe Jugoslavije general Aleksandar Vasiljević u jednom intervjuu i svojem svjedočenju pred Haškim sudom predsjednika Mesića označio kao suradnika KOS-a (Kontraobavještajna služba u sklopu JNA) i to u vrijeme kada se Mesić nalazio među najvišim dužnostima u ime HDZ-a, nakon 1990. godine.

Da sročimo to još jednom: 'bivši' komunisti na čelu s Franjom Tuđmanom i njegovim saveznicima u kriptokomunističkoj opoziciji su tranziciju iz komunizma u 'demokraciju' doživjeli okupljeni oko komunističke ideologije. Uz to, hrvatsko pravosuđe ih nije kaznilo zbog kršenja ljudskih prava u bivšoj Titovoj Jugoslaviji jer su živjeli pod zaštitom urotnika koji su se rotacijom izmjenjivali na vlasti, prvo HDZ, zatim SDP i opet HDZ, i tako u krug sve do dan danas.

UDBA kao upravno tijelo državnog vrha

Udba se infiltrirala u emigraciju, 90-ih se ubacila u hrvatski državotvorni pokret. Pod izgovorom da smo mala nacija i da je potrebno nacionalno pomirenje po krvi, kriminalci i različiti doušnici ušli su u sve pore društva. Ubojstva Ludviga Pavlovića, Mire Barešića, Ante Paradžika i Blaža Kraljevića operativno su proveli visoki funkcionari Udbe, odnosno ranije Ozne. Pitam se tko stoji iza nekih zastranjivanja u obrani Slavonije, a zar se ne bi trebali zapitati tko su bili Gojko Šušak, Branimir Glavaš i Vladimir Šeks?

Najprije smo imali torturu Ozne (Odjeljenje za zaštitu naroda - zloglasna komunistička tajna policija), koja je izrodila Josipa Manolića i Franju Tuđmana. Ozna je evoluirala je u Udbu, koja je izrodila likove poput Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Udbaši su u pravilu visoko, preciznije, kod nas su bliski Uredu predsjednika RH, Vladi RH i Saboru, a navodno se danas okupljaju i oko ureda bivšeg predsjednika Stipe Mesića i oko ureda bivšeg premijera Josipa Manolića. Znakovito je da obitelj Perković stoji uz predsjednika RH već trideset godina. Po pitanju besramnog titoizma i poslovima s Udbom Ivo Josipović je doktorirao u svakom pogledu.  



Nakon što je Hrvatska postala članica EU i Njemačka optužila Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća za ubojstvo Stjepana Đurekovića, mnogi dokazi su počeli upućivati na  narudžbu ubojstava od strane  Ante Josipovića, oca predsjednika Ive Josipovića. Brutalne likvidacije Jugoslavenske tajne policije nisu imale za ciljeve samo emigrante, nego čitave obitelji. Talijanske vlasti imale su problema s dokazivanjem zbog ne-suradnje hrvatskih pravosudnih organa. Ipak, ubojstvima se nije postiglo mnogo. Istina nije ubijena, već naprotiv, progoni djecu ubojica. Svaki ubojica više ne spava i okrenuli su se jedni protiv drugih kako bi spasili sebe, što je dovelo do svađi unutar stranaka.

Dok su se u državi odvijale ozbiljne stvari oko slučaja Perković, vladajući SDP-a na čelu s Zoranom Milanovićem je vješto skretao pozornost s tih bitnih tema svojim akcijama postavljanja dvojezičnih ploča u Vukovaru u 5 ujutro. Josipović je čak zatražio žurnu istragu tajnih službi o događajima u Vukovaru koji su uslijedili kao odgovor na postavljanje ploča. Iz njegova istupa moglo se iščitati žaljenje za činjenicom što se tajne službe nisu ranije obračunale sa svim onim građanima koji su predstavljali potencijalnu prosvjednu prijetnju predsjednikovoj i premijerovoj koloni.

Djelovanja Udbe se danas baziraju na anti-hrvatskom djelovanju i to ne u smislu anti-državnom, oslobodilačkom, anacionalnom, već s ciljem ojačavanja utjecaja bivše Jugoslavije koja je zapravo prividno izbrisana, s jednako centraliziranom moći u Beogradu kakva je bila u vrijeme bivšeg sistema. Josipović je vrlo nespretno negirao svoju povezanost s Udbom čak i u medijima gdje je vrlo često bio optuživan za šurovanje s tajnim službama posebno kada je u Hagu pomagao pisati optužnice protiv generala koji su u Hrvatskoj oslobađali teritorij pod srpskom okupacijom. On je sam ispisao 75% optužnica, dok je 25% dodao Haški sud.

O ozbiljnosti tajne organizacije Udbe svjedoči činjenica da je državni vrh uoči predsjedničkih izbora blokirao one web stranice, doduše, pomalo desno nastrojene (dnevno.hr), koje su najviše kompromitirale Josipovića kao predsjedničkog kandidata jer je upravo tamo objavljeno najviše istraživačkih tekstova na tu temu. 

Prividna smjena vlasti

Na predsjedničkim izborima, osim Josipovića se nalazi Kolinda Grabar Kitarović koja proizlazi iz istog HDZ-a kojeg je animirao Tuđman. Kolinda, pokušavajući na najpatetičnije načine gurati svoj image žene, ratnice, majke, političarke, u službu prikupljanja simpatizera pokušava optužiti SDP i oporbu za anti-državnu politiku. Predstavlja sebe i svoju stranku (baš kao i Tuđman devedesetih) kao autohtonu, rodoljubnu stranku hrvatskih demokrata dok je to zapravo leglo izdajnika, poltrona i gramzljivih licemjera, a ona još samo prividno novo lice koje se želi dokopati vlasti i onih 1000 000 kuna koji ju čekaju ako osvoji izbore.

U istom HDZ-ovskom kotlu je i sam Milan Kujundžić koji se s Kolindom dobacuje nekim doskočicama na predsjedničkim izborima, dok je i sam svojevremeno bio aktualni član, a potom i kandidat za predsjednika zločinačkog HDZ-a. Kujundžić sada proglašava svoju 'katarzu' prelaska u Narodnu stranku Hrvatska zora, koja i nije baš nekakav progres s obzirom da je to ništa drugo nego nazadna, demokršćanska stranka i konzervativan (kvazi desničarski) pokret iza kojega stoji Crkva s primarnim ciljem da zauzme potpunu kontrolu nad politikom države i financijskom sustavu. Kujundžićevi javni nastupi, koji uključuju hipnotičko ponavljanje šturo naučenih floskula o tome da uvijek treba poštovati bitak i opstojnost hrvatskog naroda kroz stoljeća teška, te ulogu hrvatske katoličke crkve, odaju ga kao pijuna koji radi za interese velikih sila manipulirajući birače u skladu s postotkom većine koja je tradicionalno nastrojena.



Posljednji kandidat koji preostaje i koji se iskonski bori za potlačene i obespravljene ljude jest Ivan Sinčić iza kojega stoji organizacija Živi zid (link). U usporedbi s navedenim predsjedničkim kandidatima, Sinčić iza sebe nema kapitaliste, tajkune, političare i zločinačke organizacije koje ga financiraju, dok navedeni kandidati HDZ-a i SDP-a koriste novac ovršne mafije, Živi zid se bori protiv iste mafije. Ovaj blog je oduvijek bio anacionalan i anti-stranački, ali u ovom trenutku prepoznajem potrebu za podrškom predsjedničkog kandidata koji proizlazi iz prvotne građanske inicijative koja je prerasla u političku organizaciju i koja se bavi ne-nasilnim, aktivističkim, direktnim akcijama  sprječavanja deložacije kako bi ukazala na problem neotplativosti duga unutar isključivo kreditnog financijskog sustava u kojem živimo.

Sada je došlo vrijeme za sve oni koji su govorili da na dosadašnjim izborima nije bilo predstavnika građana. Živi zid je i više od toga jer se direktno bavi problemima obespravljenih građana koji su žrtve sistemu korupcije gdje pripadaju ostali kandidati iz SDP-a, HDZ-a i HZ-a.






Prvi puta od osnutka države postoji prilika da se za predsjednika odabere izrazito mlada osoba koja spada u srednji niži sloj građana, te koja se bavi aktivističkim direktnim akcijama ukazujući na esencijalne probleme ovoga društva, nasuprot političarima koji su do sada učinili isključivo štetu na račun naroda. Postoje li zaista živući ljudi koji će glasovati za Kolindu, Kujundžića ili Josipovića?  Ako da, narod zaista nikada ne uči iz svojih pogrešaka.

Propali sistem predstavničke demokracije

Sve se svodi na to da se vlast svake četiri godine prividno prebacuje lijevo - desno, lijevo - desno, dok narod ništa ne uči iz konstantnih propusta političara koje odabiru.

Nema više ni „ljevice“ ni „desnice“. Sličnosti između tih pojmova je tolika da ih je zapravo nemoguće razlikovati. Žalosno je što o problemu sveprisutne Udbe govore samo ˝desni˝ političari i to isključivo kako bi provocirali ljevicu za vrijeme izbora. Političarima, ni lijevima ni desnima, narod ne znači ništa, već im znači isključivo utrka za statusom vladara. Koja su, stoga, postojeća rješenja?

Prvotno je rješenje to da svaki pojedinac prestane glasovati za političare vodećih stranaka, ili za bilo kojeg političara koji pripada visokoj buržuanskoj eliti. Za promjenu, pojedinac bi trebao počet snositi odgovornost i donositi odluke sam za vlastiti život. Glasovanjem za aktualne političke stranke koje vladaju državom zadnjih 20 godina se čini upravo suprotno. Dapače, sva šteta koja je nanesena narodu, nanesena je zapravo odobrenjem samog naroda koji je birao svog mecenu, vlasnika da sjedi na pantovčaku i odlučuje o životima ljudi s kojima se ne može poistovjetiti niti osjeća apatiju. Zato, predstavnička demokracija u kojoj živimo i koju ljudi održavaju, jest ne-progresivan, zastarjeli sistem koji dokazano ne funkcionira.

Jedino građanske inicijative, iz kojih proizlazi Živi zid, iza kojih stoji narod mogu biti eventualna opcija za koju narod može (morao bi) glasovati, te moguća tranzicija u sistem direktne demokracije gdje ljudi sami donose odluke umjesto da se pasivno prepuštaju samovolji 'demokratski' izabranih političara pod utjecajem kapitala.

Bitno je napomenuti da Sinčića podržavaju najveći prof.dr.sc. Slavko Kulić (kojemu sam svojevremeno posvetio zaseban post - link) i prof.dr.sc. Davor Pavuna (link) koji su ujedno i u njegovom timu. Na ovom blogu ne želim direktno poticati nekoga da glasuje za političku stranku, no s obzirom da je Živi zid u praksi građanska inicijativa, moj odabir je obavezan izlazak na izbore i u najboljem slučaju glasanje za Sinčića i Živi zid.

'Na narodu je da ovaj put razumije onoga tko narodu nudi kontakt s stvarnošću. Živjeli smo u vremenu kada se stvarnost rugala razumu. Sad ulazimo u okolnosti u kojima se razum ruga stvarnosti. Ivan kao predsjednički kandidat nam nudi susret svjesti s stvarnošću. Ako to narod nije u stanju razumit, takav narod, zapravo, i ne može i ne treba opstati.' - prof.dr.soc. Slavko Kulić

Vezane kolumne:

  • Gdje je rješenje? (link)
  • Referendumski ustanak - budi promjena koju želiš vidjeti u društvu (link)
  • Licemjerna desnica, konzervativizam i vatikanski kult Opus dei (link)
  • Dvojezične ploče u Vukovaru - vrh ledenog brijega (link)



Za one koji žele više:

 


 

Oni koji se  žele priključiti mailing listi za obavijesti o novim postovima, mogu to učini na mail; duh_vremena (et) yahoo (.) com.

duh-vremena @ 00:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 12, 2014
U naredna dva posta ću se baviti islamom i zapadom u vidu njihovog civilizacijskog sukoba. U prvom će biti sažet razvoj današnjih radikalnih, militarističkih organizacija koje proizlaze iz islama.

Početci Islama

Islam je monoteistička, abrahamska religija (uz judizam i kršćanstvo) nastala u 7.stoljeću pod osnivačem Muhamedom, posljednjim u nizu proroka kojeg Muslimani ubrajaju među većinu biblijskih starozavjetnih i novozavjetnih proroka. Muhamed je bio prorok preko kojeg je Allah objavljivao Kur`an, ali i državnik i vojskovođa koji je vodio prvu zajednicu muslimana u ratu i miru. Već od samih početaka islam nije bio samo religija, već i društveni pokret, a od Muhamedovog preseljenja iz Meke u Medinu, islam je postao i država. Kako bi obranio i proširio novonastalu državu u Medini, Muhamed je vodio borbu protiv svojih neprijatelja iz Meke i njihovih saveznika. 630. godine se vratio kao pobjednik u svoj rodni grad, a dojučerašnji ogorčeni protivnici su prihvatili islam i Muhamedovo vodstvo. Stoga, ovaj 'odlazak iz „nepobožne“ sredine kako bi se povela borba i srušio nepravedan režim' je glavna misao vodilja svim islamističkim radikalima, budući da smatraju da tako slijede primjer poslanika Muhameda. Srednjovjekovni osvajački pohodi muslimana koje je započeo Muhamed su bili ratovi za širenje islamske države.

Stvari su se počele mijenjati od tada pa do danas, postepeno. Pojavljuju se islamistički pokreti i političke ideologije koje teže uvođenju šerijata, tj. islamizaciji svih državnih zakona i svih segmenata društva. Prvo pojavljivanje islamističke političke misli jest i u djelima muslimanskih autora iz 19. stoljeća, dok je masovni islamistički pokret rođen 1929. godine kada je mladi egipatski učitelj Hasan al-Bana (1906. – 1949.) sa skupinom radnika osnovao Muslimansko bratstvo.

Muslimansko bratstvo

Ovo bratstvo je najveće napore ulagalo u obrazovanje, ali je postojalo i paravojno krilo uključeno u političko nasilje u Egiptu 1949. To je dovelo do toga da je organizacija zabranjena nekoliko puta, a Hasan Al-Bana ubijen. Muslimansko bratstvo ima najviše zasluga za islamističke političke borbe na Bliskom istoku.



Muslimansko Bratstvo je inzistiralo na šerijatu,vjerskom zakonu koji uređuje sve aspekte ljudskog života uključujući politiku, ekonomiju, bankarstvo, trgovine, socijalna pitanja, hijerarhiju između spolovima gdje su žene znatno podređene muškarcima. Šerijatski zakoni propisuju i da je ženama zabranjeno raditi i školovati se, do osme godine moraju čitati Kur'an, moraju nositi burku, te su prisiljene štovati i niz ostalih propisa podređenosti u odnosu na muškarce. S vremenom i indoktrinacijom žena, same svojevoljno pristaju na ove zakone i takvom okruženju generacijama odgajaju svoje kćeri, misleći da je to jedini način provođenja vlastite vjere strogo osuđujući sve suprotno. Muslimanskom bratstvu koje je prvo inzistiralo na ovakvim zakonima, svakako nije odgovarala vlast koja je promicala sekularizam u državi. Nakon neuspjelog pokušaja ubojstva Gamala Abdela Nasera 1954. (političkog kandidata koji je promicao sekularizam) Muslimansko bratstvo je još jednom zabranjeno te je započela represija nad članovima organizacije. Utočište su dobili u Saudijskoj Arabiji čijem je gospodarstvu trebala obrazovana radna snaga, pa ih je to dovelo u neposredan kontakt sa vahabizmom kao državnom ideologijom te kraljevine.

Vehabiti

Vahabiti su radikalna militantna sekta nastala na Arapskom poluotoku u 18. stoljeću. Osnivač sekte, Muhamed ibn Abd al-Vahab rođen je u al-Ujajni u Nedždu (u današnjoj Saudijskoj Arabiji) 1703. godine. Temelj njihova učenja je da su muslimani njegovog doba (i kojih 600 godina ranije) uveli u religiju inovacije (bida) koje nisu postojale u doba Muhameda, te se time udaljili od istinskog monoteizma i postali krivci za „politeizam“ (širk). Učenje su vehabiti širili naišlo je uglavnom na neodobravanje, no sklopio se savez između pustinjskih vladara i vjerskih fanatika koji vlada u Saudijskoj Arabiji do danas. Tijekom većine svoje povijesti dizali su pobune protiv Osmanskog Carstva i vršili pokolje muslimana neistomišljenika. Savršeno su se uklapali u tadašnje britanske planove te su zahvaljujući tome dobili dozvolu za osvajanje Arapskog poluotoka. 1938. je američka naftna kompanija Aramco tamo pronašla naftu, što je bio početak dugoročne strateške suradnje Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije.

Glavne ideje sunitskog islamizma u bivšoj Jugoslaviji iznio je Alija Izetbegović (1925. – 2003.), prvi predsjednik Bosne i Hercegovine. Izetbegović nije izbjegao sudbinu većine islamističkih ideologa, pa je i on zbog svojih uvjerenja dio života proveo u zatvoru.



Međunarodni džihadistički pokret

Kada je 1979. Sovjetski Savez izvršio invaziju na Afganistan protiv socijalističkog „bezbožnog“ režima izbila je islamistička pobuna. Sovjetske nade o brzom gušenju pobune su se izjalovile, te se njihova intervencija pretvorila u krvavi rat koji je po mnogočemu bio „sovjetski Vijetnam“. Tu su bili Mudžahedini, islamski sveti ratnici koji su u sklopu hladnog rata podržali SAD, Pakistan koji je želio ostvariti utjecaj u Afganistanu i Saudijska Arabija koja je tu vidjela priliku za rješavanje svog ultraradikalnog elementa i širenje vahabizma. Domaćim mudžahedinima koji su pružlili otpor okupatorima pridružili su se i dobrovoljci iz raznih islamskih zemalja. U ovom sukobu do izražaja dolazi džihad - borba protiv zla i borba za ostvarivanje dobra koja se ne odnosi nužno na borbu fizičkim putem, nego i na duhovnu borbu. U džihadu muslimanima nije dozvoljen agresivan rat, ali im se naređuje obrana ako budu napadnuti. Istina jest da je termin džihad drugačije korišten u Kur'anu, te da je danas  zloupotrebljen, stoga danas opravdano nosi negativan prizvuk u svim medijima izvan radikalnih islamskih struja.

Nakon povlačenja Sovjeta dio se mudžahedina vratio u svoje zemlje gdje su nastavili borbu protiv tamošnjih režima. Jedno od prvih bojišta bio je Alžir gdje je islamistički pokret dobio izbore, ali ih je vladajuća socijalistička stranka poništila pa je 1991. izbio građanski rat. Dio mudžahedina je također nastavio borbu na novim bojištima nastalima nakon pada komunizma poput Bosne i Hercegovine, Čečenije, Uzbekistana i drugih područja u Srednjoj Aziji i na Kavakazu.

Šiitski islamizam i Hezbollah

Šiitski islamizam kao revolucionarnu ideologiju utemeljio je Iranac Ali Šariati (1933. – 1977.) na temelju sljedbi Alije ibn Ebu-Taliba, koji je bio rođak i zet islamskog Poslanika Muhameda i otac Muhamedovih jedinih potomaka. Politika tradicionalno nije zanimala šiitski kler u Iranu budući da su živjeli u iščekivanju dvanaestog imama Muhameda al-Mahdija što je koncept sličan kršćanskom očekivanju Mesije. Šiitski islam se od sunitskog razlikuje i organizacijski, te ima hijerarhijski ustrojen kler na čelu sa ajatolasima koji imaju status sličan biskupima u katolicizmu.

Islamska revolucija u Iranu (poznata kao i iranska revolucija) odnosi se na niz prosvjeda i političkih promjena u Iranu (1977. - 1979.) i preobrazili su zemlju iz monarhije u islamsku republiku. Revolucija je snažno odjeknula i među libanonskim šiitima. Tamošnju šiitsku populaciju počeo je politički okupljati klerik Musa al-Sadr koji osniva sekulatnu organizaciju Pokret obespravljenih i paravojno krilo pokreta Amal. Organiziranje šiita pod islamističkom zastavom počelo je sredinom 1980-ih kada je uz iransku pomoć osnovan Hezbollah (Božja stranka) šiitska, pro-iranska, libanonska paravojna i politička organizacija.



Hezbollah je osnovan u jeku građanskog rata u Libanaonu koji je trajao od 1975. do 1990. kao izravan odgovor na izraelsku okupaciju (Izrael je 1982. izvršio invaziju na južni Libanon kako bi iz njega istjerao Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), tada uključenu u mnoge terorističke napade, dok danas priznaje državu Izrael). Izraelska okupacija, kao i ostali sukobi Izraela i arapskih država dio su neprekidnih Bliskoistočnih sukoba koji traju od osnutka židovske države Izrael (1948.) i njezine borbe za neovisnost sve do danas zbog nastojanja Arapa da stvore palestinsku državu na području Gaze i Zapadne obale. 

Hezbollah je danas snažan i dobro organiziran, te je svojim djelovanjem utjecao na izraelsko povlačenje 2000. godine. Osim vojnog krila Hezbollah djeluje i kao snažna libanonska politička stranka te pruža i civilne usluge. Organizacija također vrlo veliku pažnju pridaje odnosima sa javnošću i medijima i pod svojom kontrolom imaju libanonsku satelitsku televizijsku postaju al-Manar, a čak se potpisuju i kao izdavači računalne igre Special Force. Svojim djelovanjem su se pokazali kao vjerojatno najnaprednija islamistička organizacija danas.

Talibani, Osama Bin Laden i invazija SAD-a

Saudijska Arabija i Pakistan su tijekom rata protiv Sovjetskog Saveza podržavali islamističke mudžahedinske stranke, a s obzirom da su Talibani pokazali da će vjerojatno biti u mogućnosti osvojiti cijeli Afganistan, što je odgovaralo Pakistanu, svoju pomoć su preusmjerili upravo Talibanima. Taj fundamentalistički sunitsko islamski pokret nastao je u Pakistanu u izbjegličkim logorima u kojima su boravile afganistanske izbjeglice, dok su presudan utjecaj na njihovo učenje imale vjerske škole financirane od strane naftom bogatih arapskih država. Talibani su uspjeli vladati većinom Afganistana od 1996. - 2000., no, unatoč tome građanski ratovi nisu prestajali. Strah od talibanske opasnosti natjerao je na suradnju sukobljene mudžahedinske frakcije (Hizb-i islami i Vahdat i-islami) unatoč prijašnjim žestokim oružanim sukobima. Uz ostale islamske fundamentaliste, Talibani prakticiraju samoubilački terorizam - spremnost pojedinca da žrtvuje svoj život radi uništavanja (ili pokušaja uništavanja) u svrhu ostvarenja političkog cilja. Bezuvjetna predanost cilju, vođama i autoritetima, vjerski ili ideološki fanatizam, visoka razina organiziranosti, korištenje suvremene tehnologije i psiholoških metoda u situaciji vojne, političke i financijske inferiornosti, pozadina su na kojoj se stvaraju samoubilački teroristi.



Dok su bili na vlasti, talibani su prisiljavali stanovništvo na najstrože pridržavanje šerijatskih zakona ikad viđeno u islamskoj povijesti i postali su poznati po svom zlostavljanju žena. Također, ženama su zabranili i izlazak iz kuće, te im praktički uskratili pravo na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu. Žene koje su bile uhvaćene u kršenju segregacijskih zakona često su bile osuđivane na smrt, a kazna se u pravilu izvršavala javno, na stadionima. Talibani i džihadisti-salafiti, prvenstveno Osama bin Laden, su unatoč početnim neslaganjima uspjeli uspostaviti suradnju, te su, prvenstveno zbog potpore Saudijske Arabije, došli i pod utjecaj vahabističkih ideja. Talibani ipak nisu ni džihadisti-salafiti ni vahabiti već ekstremni izdanak reformističkog pokreta Deoband medresa koji je nastao u Indiji u 19. stoljeću kao reakcija na britansku vlast. Deobandistički pokret u Pakistanu politički djeluje kroz stranku Džaamiat ulema-e-islam (JUI).

Osama bin Laden je 1998. sa Egipćaninom Ajmanom al-Zavahirijem, mentorom i starim znancem iz afganistanskog džihada, osnovao Međunarodnu islamsku frontu protiv križara i židova. Iste godine dogodio se istovremeni napad na američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji koji su pripisani bin Ladenovoj mreži. Napad na američki ratni brod USS Cole u Jemenu 2000. godine također je, kao i mnogi drugi napadi, pripisan tom Saudijcu.



Vlada SAD-a, koja je paralelno vodila gopolitičku invaziju nad resursima (naftom), u potrebi za proširenjem vojne sile, pokrenula je insajdersku predstavu rušenja WTC-a znajući reakciju američke javnosti kada se za takav potez okrivi talibane koji su već, kako sam i naveo, uživali svoj status terorista i zločinaca. Ubrzo, Američka politika, na čelu s Georgem Bushom je dobila i više nego očekivanu podršku javnosti, te desetine tisuća indoktriniranih mladih ljudi  su se pridružili zapadnjačkom krvavom pohodu protiv Bin Ladena i njegovih udomitelja Talibana, dok se u stvarnosti radi isključivo o težnji SAD-a za očuvanjem svoje prevlasti u svijetu u 21. stoljeću nadzorom nad Bagdadom, koji kontrolira druge po veličini svjetske pričuve nafte. To je poluga moći kojom bi se osigurala vladavina SAD-a nad čitavom srednjom Azijom i Bliskim istokom, što je u konačnici dovelo do drugog po redu zaljevskog rata.



SAD i američke kompanije su relativno ostvarile svoju dobit, usvajanjem udjela monopola nad naftnim resursima, ali i u trgovini oružjem, dok politički napori da se istrijebi 'terorizam' zajedno s talibanima, nije uspio. Iako su u zračnim napadima vojne sile SAD-a uništile kampove za obuku u Afganistanu, talibanska vlast se srušila kao kula od karata samo u medijima pod monopolom zapada, dok su se Talibani, poput svih afganistanskih gerilskih ratnika, pokazali vrlo žilavima te i dalje sprovode svoje akcije samoubilačkih napada i destabiliziraju Afganistan, Pakistan i cijelu regiju.

Stoga, džihadistička ideologija terorizma nije uništena nakon napada SAD-a, niti 'ubojstvom' Bin Ladena, budući da on nikada i nije bio ideolog niti prirodni vođa, a mnoge džihadističke skupine i pojedinci nisu nikada priznavali njegovo vodstvo niti su surađivali sa njim, iako su u medijima prikazivani kao dio njegove organizacije. Ono što je Osamu bin Ladena činilo različitim od sličnih džihadističkih vođa i što mu je omogućilo nešto veći utjecaj, jest to što je kao pripadnik jedne od najbogatijih obitelji u Saudijskoj Arabiji raspolagao ogromnim materijalnim sredstvima kojima je mogao financirati terorističke akcije. U medijima se međunarodni džihadistički pokret često poistovjećuje sa Al-Qaedom što je potpuna pogreška, te spomenuta Al Kaida predstavlja samo fiktivan element fokusa javnosti na jedan problem kako se ne bi dobio uvid u širi kontekst koji igra presudnu ulogu.

Islamizam danas (ISIS)

Islamizam, međudjelovanjem sa vahabizmom i talibanima, danas je postao ekstremistička militantna ideologija koja svoje pristaše vrbuje indoktrinacijom i prisilom. Kao takav, nalazi se u neprestanom civilizacijskom sukobu s zapadom, što je suština ratnih okršaja na Bliskom istoku. 2003. godine oformljuje se zločinačka državna tvorevina vehabijskih pobunjenika s područja Iraka i Sirije - ISIS (Islamska Država Iraka i Sirije), te 2014. proglašava kalifat putem kojega je njihov vrhovni vladar nasljednik poslanika Muhameda. ISIS čine i podržavaju brojne pobunjeničke skupine, među kojima i njeni pobornici Mudžahedinsko savjetodavno vijeće, al-Qaida u Iraku, Vojska el-Fatihe, Vojska drugova, Pristaše tauhida i suneta, Vojska pobjedničke sekte i dr., kao i drugi klanovi čije pučanstvo ispovijeda sunitski islam. Cilj Islamske Države je uspostava kalifata u većinskim sunitskim područjima Iraka, a kasnije i Sirije. Također, pod paskom 'Svetog rata' cilj je vraćanje izraela pod vlast islama te istrebljenje svih 'nevjernika', iliti onih koji ne štuju Alaha na njihov način, što i uključuje druge muslimane, bilo da su službenici „nepobožnog“ režima ili šiiti na hodočašću.



Nasilje u ime vjere

Različita su tumaćenja Kur'ana od samih muslimana. Stoga se Kur'anom neću baviti jer se ne smatram mjerodavnim, barem dok ne analiziram Kur'an osobno. Ono što smatram bitnim jest da se treba istaknuti prisutnost nasilja u islamskoj religiji koja je natopljena krvlju od samih početaka. Nailazio sam na mnoštvo tekstova gdje se govori: '...to su bili ratovi za širenje islamske države, no nikada nisu bili ratovi za širenje islamske vjere budući da je u Kur`anu širenje vjere nasiljem zabranjeno'. Ovdje se radi o velikoj kontradikciji, te odmah na početku treba raščistiti stvari - rat za širenje države, ili rat za širenje vjere = nasilje, bez pogovora. Ako Kur'an zabranjuje nasilje, onda je islam pacifistička religija koja ne dozvoljava niti širenje države, niti vjere nasilnim putem, a dobro nam je poznata povijest krvavih muslimanskih i turskih pohoda. Stvari se ne razlikuju niti u 'pacifističkoj' Bibliji gdje Isus nikada nije pozivao na nasilje, a s druge srane Križarske ratove su vodili vojskovođe koji su reinterpretirali Bibliju. Njih je poticala Katolička Crkva s Papom na čelu s ciljem da se Jeruzalem oslobodi od muslimanske prevlasti, ali i da se ostvari duhovna i svjetovna prevlast kršćana (čitaj: nasilno pokrštavanje slavenskih poganskih naroda i poganskih naroda na Balkanu). Kršćani su sprovodili nasilno i krvavo širenje vjere, baš kao što su muslimani prisiljavali na islam poturčili narode čije su zemlje osvajali. 

Zaključak: nasilje nije opravdano ni u kojem slučaju i besmisleno je pravdani jedne ili druge svete knjige ili spise, ukoliko pozivaju na bilo koji oblik ratovanja. Religije su tu da služe kao alatka svjetskim ekonomskim i političkim liderima u ostvarivanju njihovih geopolitičkih ciljeva, dok su ljudi ti koji stradavaju i bivaju ubijeni, zbog toga jer su indoktrinirani ekstremisti, bombaši samoubojice ili njihove žrtve. 

Nastavak slijedi.

vezani postovi:

  • Smrt Osame Bin Ladena (link)
  • Sve što morate znati o Barack Obami (link)
  • Živjeti bez religije (link)

Za one koji žele više:

Oni koji se  žele priključiti mailing listi za obavijesti o novim postovima, mogu to učini na mail; duh_vremena (et) yahoo (.)com.

duh-vremena @ 19:58 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
znanje je moć

Arhiva
« » kol 2015
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
OPIS BLOGA

  • Tekstovi na ovom bogu obrađuju teme o društvu, ljudskim pravima, politici, alternativnim društvenim uređenjima, religiji, aktivizmu, metafizici, duhovnosti i zdravlju kako bi iste bile čitko prezentirane svim ljudima koji imaju interes doznati nešto novo i koji teže ka tome da učine neku promjenu u društvu. Prioritet jest i da ljudi i pišu o svojim stajalištima i pogledima na moja razmišljanja kako bi ih razmjenjivali i učili jedno od drugih. (SVE OBJAVLJENO SLOBODNO JE ZA KOPIRANJE, DIJELJENJE I PRIKAZIVANJE U BILO KOJE SVRHE-osim postova koji su sastavljeni uz pomoć tekstova drugih izvora i drugih kolumnista, što je naznačeno u dodatcima takvih postova)
ZAŠTO DUH VREMENA?

  • Ime Duh Vremena označava općenito prevladavajuća intelektualna uvjerenja, ideje, mišljenja i poglede na život tijekom određene epohe koje određuju sociološku, kulturološku i vjersku klimu, te načela ponašanja i etiku određenog vremenskog razdoblja. Ovo nije Zeitgeist fan site, iako je taj film potaknuo mnoge na razmišljanje, pa tako i mene. No, Zeitgeist pokret je mnogo toga izostavio i na ovoj stranici želim ukazati na to da je potrebno ići dalje od početnog shvaćanja stvarnosti, kao što to prezentira film, te da je potrebno istraživati informacije i biti otvoren za nove spoznaje i alternativne načine života.
kontakt
  • duh_vremena (et) yahoo (.) com
    Ukoliko netko želi kontaktirati, ili ako želi primati´mail obavjest´o tome kad se objavi novi post.
Posjetite stranice:
posjetite portal;
Brojač posjeta
416559
Index.hr
Nema zapisa.